Katarina Šoštarić Perković: Grad u neisplaniranom neredu

Definirati grad može samo lokalna samouprava, i to nema veze sa nekakvim investitorima izvana koji bi došli sa svojim novcem, da ga ovdje ulože u nešto, što se njima čini privlačno. Za njihovu zaradu. Ne i gradu za boljitak!
Puno se u Hrvatskoj govori(lo) o dolasku stranih investitora koji će nam pokrenuti razvoj. Ali se tokom trideset godina priča nije obistinila, na naivno očekivani način. Jer da je, ne bi se vukli kao prebijena zvijer na začelju Europe, po ključnim kriterijima za rast i razvoj koji se u napredujućoj državi, jednostavno ne može sakriti.
Priča, o spasonosnim stranim investitorima naslušali smo se i vidimo kako izgledaju. Sada (nam) je jasno, da takvim obmanama ne treba vjerovati, a još manje od njih očekivati .
Već suprotno, razvoj prepustiti sami sebi. I kada treba investirati, onda potaknuti da to učini domaći kapital. Ima ga i kod nas, a ima i načina kako do njega doći.
Naravno da je sve puno teže, kad prodate svoje banke, pa ovisite o milosti stranih. Kao da svoj novčanik u najmanju ruku, predate na čuvanje susjedu. Svejedno!
Nema govora da bi neki stranac, grad učinio ugodnijim za život, od samih građana, koji su ovdje svakodnevno. Ustaju i liježu sa svojim gradom, raspoređeni na raznim lokalnim poslovima i funkcijama, uviđaju prednosti i mane postojećeg stanja. I naprosto osjećaju što funkcionira, kao i ono što nije dobro. I što bi se moglo na puno bolji i ljepši način provesti u život.
I jednom za svagda osloboditi ih kompleksa manje vrijednosti, u odnosu na tamo neke strane i druge, za koje se pogrešno misli da znaju više i bolje. Vrijeme je da se oslobodi vlastiti kreativni i stvaralački potencijal, koji je godinama unatrag ostao zagušen i potisnut negdje duboko u ljudima i zaboravljen da postoj. Baš ovdje u ovom gradu, u njegovim građanima, ljudima koji nesvjesno osjećaju da zaslužuju bolje.
Stranac kao investitor, što volimo isticati dolazi radi svog novca, da ga u što kraćem roku umnoži nekoliko puta. Potom nestane, i on i njegov novac. A koliko pri tom opustoši pa čak i uništi gradsku destinaciju koju je zauzimao, malo tko propitkuje.
I sada, u ovako razbacanom i neisplanirano raštrkanom stanju, grad je i dalje je pogodna meta, da se sve što je iole vrijedno i prazno, prebaci u tuđe ruke, i izgubi na neko dulje vrijeme, kao što je već dosta toga izgubljeno.
Samo jednim obilaskom, netko sa strane će dobiti apetite, za ovaj gradski neisplanirani nered, da na njemu unovči svoje sirove i surove ideje, ne osvrćući se na pravila reda ni zamjerke građana, ako ih uopće bude bilo. I zagospodari dijelom prostora netko u sredini, netko sa prilazne strane gradu, drugi sa lijeva, pa opet netko sa desna. I ovo što je preostalo razgrabit će se i stvarno raskomadati, bez reda i poretka.
A riječ je i o urbanizmu, na kojem u većim gradovima rade cijeli timovi stručnjaka, kako se upotreba dragocjenog prostora ne bi stihijski izrabila.
Manji gradovi, tih mogućnosti jednostavno nemaju, zbog pomanjkanja ljudi specifičnog znanja. A to je sada povezano sa strukturom gradske uprave, financijama i mnogo čime drugim.
No sve to još uvijek ne znači, i ne daje nikome za pravo, da se manji grad, treba prepustiti velikim gramzljivcima da ga „raskupusaju“. I izbrišu sa lica zemlje, do neprepoznatljivosti, da više nije ni grad, a niti selo.
Skromne istarske kuće, građene od kamena kao priručnog materijala u izobilju, pokazuju sa koliko su smisla građene za život ondašnji. I ma koliko da su bile male tadašnje naseobine, još uvijek svjedoče, da su sa velikom dozom dobrog ukusa pozicionirane u prostoru, ne zaboravljajući da imaju sve ono što ljudima život znači.
Jer da tome nije tako, odreda bi se sravnjivale sa zemljom i na njihovim mjestima podizale, brze i funkcionalne betonske građevine. A to se ipak, ne čini.
Na našu zajedničku sreću, postoje i danas oni, koji cijene rad i trud prethodnih generacija i davnih vremena, koji su stvorili tu vjekovno moćnu gradnju. Kao skromni istarski seljaci i težaci, dapače i oni imućniji, koji su gradili velika zdanja.
Imamo žive primjere očuvanja kaštela, kuća i štala, trgova, javnih špina, stoljetnih cesta i puteva, ali ne dovoljno. Da bi se Labin prepustilo stihiji ranokapitalističke eksploatacije pod svaku cijenu.