Kažu da je život lijep. Neki kažu i bajan. Da li je to zaista tako? Mislim, da je i nije. Slažem se, lijepo je živjeti, ma kakav taj ponekad, težak ovozemaljski život bio. Lijepo se jutrom buditi. Lijepo je biti zdrav. Voljeti, družiti se. Lijepo je udisati punim plućima. Lijepo je hodati, razmišljati, sanjati i maštati. Nadati se, možemo jedino dokle dišemo. Nakon toga svemu je tome kraj.
Kada čovjek utone u vječni san, nema više planiranja, nema ničega.
Planirati, mi je nedokučivo. Mada sam nekada i sam to činio. Planirao sutra, planirao mjesece, planirao godine, planirao život.
Od kako sam prošao životnu kalvariju, izvukao se jedva iz vječnog sna, prestao sam time.
Ne planiram, ali se nadam. Živim tren. Nema mi jučer, jer je prošlo, nema mi sutra, jer tko zna kakvo će biti? Niti to znamo, niti na to možemo utjecati.
Posljednje su godine, tu moju životnu teoriju, potvrdile. Moja je sestra planirala. Nema je, zauvijek je zaspala. Zaspalo je zauvijek još nekoliko meni poznatih i dragih ljudi. I oni su planirali.
Čemu planiranje? Čemu rokovnici i u njima napisane riječi i datumi, što i kad će se dogoditi?
Život je najtanja nit koja postoji. Puca lako i kada se najmanje nadamo. Zato mi ne postoje, ni planiranja. Naravno ako se ipak dogode, samo je super i lijepo.
Ne planiram. Onda je, barem meni, ovaj život ljepši. Možda sam u pravu, a možda i ne? No, zar nema svatko pravo na svoje mišljenje, pa bilo ono i nekima čudno?
Nadati se da, planirati ne, jer meni je to ipak razlika.
Nadam se, danima, mjesecima, godinama…..
(Adriano Šćulac) 20.08.2024/09:16