OSOBNO Adriano Šćulac: Tri druga iliti `Skandinavska veza`

Zar se ne veli, kako su čudni putovi božji. Nikada ne znaš što sutra nosi. Gdje ćeš i kad, sresti pojedine ljude s kojima se nekad „drugovalo“, dijelilo, lijepo i manje lijepo. Kad se to s nekima od njih dogodi na „tvom terenu“ nakon dva desetljeća, tema i sjećanja u razgovoru ne manjka.

Dva sam dana zaredom bio gost, našoj rukometnoj reprezentaciji. Trenirala je u Poreču, pišem trenirala, jer su u vrijeme ovih mojih pisanih riječi na putu ka Zagrebu. Nisam propustio niti jedno njihovo okupljanje u toj njihovoj stalnoj porečkoj bazi gdje se pripremaju. Ali ne kao izvjestitelj, nego prijatelj nekih od njih. Direktor svih hrvatskih rukometnih reprezentacija Ivica Udovičić, za nas najbliže, znan po nadimku „Gilja“ koji je godinama na toj funkciji, nekada je igrao u Švedskoj. U klubu kojem sam bio suvlasnik i direktor. Znam reći kako nemam brata, a Gilji dođem nekako kao treći brat, kraj njegova dva rođena. S njim se uostalom često viđam i družim.

U ta moja dva porečka dana, posebno me razveselilo što sam tamo sreo, nakon dva desetljeća i trećeg druga iz te „Skandinavske veze“ Islanđanina Dagura Sigrudssona. Za one koji ne znaju Islanđani imaju prezimena po svojim očevima. Tako je Dagur Sigrudsson, (od Sigruda sin) dokle bi njegova sestra nosila prezime Sigrudssdotir (od Sigruda kći).

Susretali bi se u Skandinaviji, družili, veselili se, a ponekad kad bi sportski rezultati bili slabiji za nekoga od nas, i tugovali. A onda se razišli kao rakova djeca. Ja i Gilja završili smo u našij domovini. Dagur je lutao i luta svijetom. Njemačka, Japan, Austrija, eto sad Hrvatska. Subjektivan sam ali on je za mene jedan od najboljih svjetskih rukometnih trenera. Da nije, zar bi ga Japanci bili plaćali preko milijun eura godišnje. Raskinuo je ugovor s njima i stigao u Hrvatsku „za kikiriki“ jer mu je bitno raditi u Europi i čovjek je koji izuzetno voli izazove. Naša mlada reprezentacija je upravo to što traži i našao je.

Posebno mirna, čvrsto na zemlji i jako uspješna osoba. Naši reprezentativci svi ga redom jako cijene. Nedostajala im je kraj njihovih, ponekad pre burnih karaktera, sigurna i mirna ruka. Čovjek kojeg je nemoguće izbaciti iz takta, a k tome i veliki rukometni znalac. Pustimo na stranu medije, koji nakon svakog poraza „pljuju“ po njemu. Njegovi klupski, kao i oni izbornički uspjesi, s Njemačkom, Austrijom i Japanom, a na kraju krajeva i kvalifikacije s Hrvatskom, kako na Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo koje počine 14. Siječnja 2025. puno toga govore.

Kad sam već kod njega, ušao je u povijest i kao jedini izbornik koji je u istoj godina izborio plasman na Olimpijske igre s dvije reprezentacije, Japanom i Hrvatskom.

Bila su to dva predivna dana druženja, spontana, privatna, a obećao sam „Skandinavskom dvojcu“ da ću to i napisati.

Svjetsko rukometno prvenstvo ima još Skandinavskih dodirnih točaka. Naime osim Hrvatske, igra se u Danskoj i Norveškoj, a naša reprezentacija igra prvu utakmicu u Zagrebu protiv reprezentacije Bahreina, koju vodi također izbornik s Islanda, Aron Kristijansson.

I za kraj, ako se po jutru dan poznaje, u sinoćnjoj pripremnoj utakmici, naša je rukometna reprezentacija razvalila sa svojom B postavom momčad Italije, sa 16 golova razlike. Sretno našoj repki i „Skandinavcima“

(Adriano Šćulac) 30.12.2024/09:35