Prespavali dvadesetak do trideset godina, zatečeni pa šokirani, ustali na zadnje noge i arlauču javno, pitajući a gdje smo mi, sada? Slika je europskog ne političara, već redom birokrata.
Koji su posljednjih godina šiljili olovke u bespućima E ureda i centimetrima vijećali koje dužine mora biti krastavac. I smije li se kolinje dopustiti u zemlji pršuta, kulena i čvaraka?
Svijet se u međuvremenu promijenio, a njih nigdje nema. Ovih što su godinama unatrag prebrojavali spolove, i došli do koliko? Pedesetpet ili 76? A svijet otišao dalje.
Prespavali su najvažnija politička i geopolitička zbivanja, utonuli u komfor „pa nama je u EU dobro“. Kao uhljebi i otpadnici da u domaćim politikama ne smetaju, sklonjeni na hrpu, u samo prozvanoj prijestolnici, čijoj, čega i za koga? I sada sa plaćenicima iz redom nevladinih organizacija, odreda uspaničeno zapomažu.
Šokirani jesu! Tresu se stolice na koje su se udobno zavalili. I nije dobro pitati, a što sada rade? Jer mišljenja su da njihovo i nije da rade. Traže skrbnika, nakon što im je dosadašnji rekao“, dernek je završen. Platite račun!
Kaže jedna uvažena javna osoba u Hrvatskoj,- pa sada moramo tražiti nekog jakog saveznika. Evo Kinu, na primjer-.
Da, ne gledaju oni u sebe, i u svoje države. Što su napravili i što nisu, a treba izgraditi. Svoju državu i svoju konstrukciju postaviti jasno i čvrsto. I kad to znaš i kad to imaš, onda možeš tražiti partnera. U skladu sa svojim interesima.
Ali, ne, pogled iz EU je, tražiti socijalnu skrb. EU kao sponzoruša, ne traži partnera, nego nekoga tko će joj biti, drugim riječima mecena. Nakon što im je glavni udomitelj rekao, ako vam nije jasno, terevenka je završila. Idemo, razlaz.
Umjesto da se okrenu ka svom narodu, da osjete kako njihov narod diše, da pogledaju u rezultate svoga nerada. Da priznaju što sve nisu napravili u zadnjih trideset godina. Ili 25, ma kako god, puno je. A nije se napravilo ono najvažnije, struktura države Hrvatske koja funkcionira, koju ljudi osjećaju da je tu zbog njih. Ali ne! Ma kakvi.
Glavni birokrata u hrvatskoj državi veli, -pa koorupcije ima posvuda-.
To bi trebalo biti valjda osobno odlikovanje. Ali znajte, da je naš narod ipak pametan narod.
Nije za Hrvatsku opravdanje da korupcije ima, i još negdje. Ona je hrvatski problem iz koje nastaju svi drugi problemi.
A vidimo na Ukrajini, europskoj zemlji patnici, koja se na dnevnoj bazi spominje nebrojeno puta. Čija je politička klika zaigrala opasnu rolu, igranja rata. I izazvala posljedice kakve može donijeti samo jedna nepromišljena, neodgovorna i kumačka politika. I postala zemlja oko koje se liju suze, zbog mladosti koja nestaje, zbog neizgrađene države, a imala je uvjete trideset godina nakon osamostaljenja uspostaviti svoju državnu strukturu.
Ali nije! Prevladao je grabež i otimanje, za milijunima koje je prirodno bogatstvo omogućavalo tijekom privatizacije. I hrlilo se za jednocifrenim, dvocifrenim, trocifrenim milijunima, koje su pojedinci doslovce preko noći zgrtali i postajali drugi ljudi. Ili ljudi zvijeri. Koji više ni sami sebe nisu znali savladati ni poznavati.
I nije im bilo dosta, i nije bilo zdrave pameti. U redom biranim pa rušenim garniturama vlasti, ni u jednoj od njih nisu nalazili mira ni volje, graditi sebe boljim društvom, čvršćeg državnog uređenja.
Prevladala je nezajažljiva glad, ne više za bogaćenjem, već za grabežom. I jedino je ona žena, Julija, radila dobre ugovore, i htjela činiti dobro za zemlju. Zauzvrat, trpali su ju u zatvor, jer se nije uklapala u bandu.
I sada zemlja živi posljedice loših političkih odluka, a narod koji nije znao na vrijeme skinuti bagru s vlasti, izaziva sažaljenje kao kolateralna žrtva.
I EU je sve adute stavila na tu državu, koja je u svojoj samostalnosti od ruskog socijalizma, imala tridesetak godina slobode u kojih je mogla izgraditi državne institucije, za svoj prosperitet. Uz izdašnu industrijsku i drugu gospodarsku bazu, koju je naslijedlila. Milijuni su naprosto tekli njezinom zemljom.
Mijenjale su se vlade i predsjednici, a loše zamjenjivalo gorim. Redom korupcija, prostitucija, kupljena umjetna materinstva, nelegalna trgovina, svim i svačim vinula se nebu pod oblake.
Bavili su se međusobnim natjecanjem tko će se čega nagrabiti brže i zabilježiti u džepu /torbi, kamionu više. Milijuna i milijunčina. A koji od njih nisu stvorili ni čestite ljude, ni političke građane, a kamoli državne vođe.
I ako se barem za koji postotak tog velikog kaosa znalo, lako se moglo zaključiti da je „igra“ u vezi sa Ukrajinom, slutila od početka na veliko zlo. Jer je i zaigravanje počelo dosta davno. Oni nisu gradili državu, njihova opsesija bio je grabež, pljačka, i prevare svih vrsta.
I nelogično je kako je taj kolektivni zapad, a EU kao perjanica, počela drukati po tako ruiniranoj naseobini, međusobno sukobljenih likova, i staviti svoje najjače karte na njih, u vjeri da će sa nedorečenom zajednicom, ostvariti „Veeelike ciljeve“!
Kad tijekom trideset godina nisu radili na sebi, već gledali lijevo i desno i procjenjivali tko će ih bolje hraniti. Da li poznata Rusija, ili nepoznati izazov EU. Ma kakva vlastita država, oni se oko toga nisu zamarali.
A nama je narod dosta blizak, moglo se vidjeti i doznati puno toga. Razočaravajućeg, nakon što smo se radovali slobodi ljudi iz tog svijeta. Koji slobodom nisu znali upravljati. Ni za nju odgovarati. Pa su razočarali sami sebe, i puno ljudi čije su simpatije bile na njihovoj strani.
Zabluda je bila u startu kod centara moći koji smišljaju ratove, a u Europi takva žarišta postoje, da su tipovali na njih, kao na pobjednike, koji u desetljećima koja su prethodila tim lošim odlukama, nisu bili kadri sebe kontrolirati, a ni u sebi pobijediti dobro nad zlom.
Zar se može računati na nekoga tko nije sređen iznutra, da će obaviti jednu vraški tešku zadaću? A to je trebalo biti jasno, ne danas, nego najmanje deset/15 godina, ranije, ili i još ranije.
A EU se danas pita, pa gdje smo to mi? Zašto nas nema, tamo gdje se vode tako ozbiljni razgovori?
A da stvarno, pa zašto ste prespavali?
Katarina Šoštarić Perković
05.03.2025./08:18:19