Europa je naumila ući u rat protiv Rusije, pod svaku cijenu. Iako u tom srazu nema baš nikakvih izgleda, ona srlja glavom kao „kroz zid“. Ne baš sva Europa, najglasniji pojedinci, Englezi, Francuzi, pa Nijemci žele ga više od svega. Njihovi predstavnici su nenadmašivi u tome, nabacuju se abnormalno visokim ciframa koje će izdvojiti za ratnu mašineriju. EU sa 800, a Njemačka sama sa tisuću i 600 milijardi, usprkos tome što njezini građani kao i Europe ne razumiju zašto, a niti koliko je to novca. Razumiju samo da je jako puno, zapravo previše za razaranje života, kakav nitko među njima ne priželjkuje.
Izuzev, pa je i logično da će u prve borbene redove stupiti izvjesni Kirovi, Manuelovi, Friedrichovi, Ursulini, a svakako će im se priključiti i predsjednik hrvatske Vlade, jer mjesecima mantra da nema mira u Ukrajini, sve dok se ne,,,,. Ali nikad ne kaže zašto se sve to o čemu on inzistira nije desetak godina ranije uvažilo, da sukoba ne bi ni bilo.
I tako to ide kad si bleferi uvrte u glavu da su važni toliko, da svijet bez njih ne može ni naprijed ni nazad.
Uglavnom koriste službene medije na najjače, kako bi njihova retorika postala važeća za sve ljude u Europi. Isti ti su još do nedavno brujali, o velikoj pobjedi ispaćene Ukrajine, koju su nahuškali, i kojoj su na--obećavali brda i doline, pa ostali sa spuštenom donjom vilicom i figom u džepu. Jer realnost stanja na terenu ide drumom, a njihovo mantranje šumom.
Žalosno je ali istinito, da ovi aktualni neznalci, bruje o ratu, sa silom o kojoj tako malo znaju, i još manje ju razumiju. A već viđena povijest, jednako se ponavlja, ona o zapadnom neuspjehu u srazu sa ruskim borbenim jedinicama. Pričali su nam bajke po školama o Hitlerovom nadmoćnom naoružanju, iza kojega je i u ono vrijeme stao recimo „kolektivni zapad“, samo da stušti jednom za sva vremena tu Rusiju, zapravo ondašnji SSSR. Da bi već pri kraju 1941. njemački zapovjedni kadar vojnicima odredio rigoroznu štednju ispaljivih sredstva, u odnosu na crvenog nadmoćnijeg neprijatelja, koji su mogli držati otvorenu borbenu vatru po 12 sati bez prestanka. Njemački su borci brojili do 99, a stoti metak bio je za njih same. I već tada su se čudili iz kakvog to sve naoružanja se njih napada. Toliko od „motoriziranom hitleru“ na ruskom frontu. (A izvori su njemački, izravno sa fronta).
Falilo im je, i tada kad su njemački planeri rata, sami napali, birajući, najpovoljniji trenutak za sebe, pa iako su sa druge strane fronta zatekli „crvene“ ruse „na spavanju“. Nisu se proslavili. U Kursku, Sumi ni Staljingradu. Naime, Staljin taj napad nije očekivao, jer bio je sa Hitlerom u sklopljenom savezu o ne napadanju. Toliko i o vjerodostojnosti Zapada. I Ukrajinci su mogli iz toga nešto naučiti za sebe. Umjesto što su danas, tu gdje jesu i nisu.
Dakle, ni 1941. taj ponovljeni europski „napoleon“, iza kojega su svi stali, da uništi SSSR, nije imao sa čime ratovati. A da i ne spominjemo, kako ni vojsku nisu opremili zimskom odjećom za temperature od -45 stupnjeva, pa su, ako im se posrećilo, skidali još tople bunde, šubare i čizme, sa crvenih boraca. Da se živi ne smrznu.
No to još uvijek ništa ne znači, za ove današnje „luftbrenzere“, uvjerene da je svijet počeo od njih. Uostalom kad već toliko žele neka oni idu. Nadajmo se da smo mi u Hrvatskoj i na ovim širim prostorima ipak nešto naučili od svoje povijesti. A , najvažnije za ovaj trenutak je razumjeti, da su nam svaki rat ovdje zakuhali Englezi. Prvi i drugi svjetski pa tako i Domovinski.
I kad smo to naučili ne treba nam ponavljanje povijesti, pogotovo ne kroz krvoprolića. Kakva su oni spremni ponovo izrežirati, za nas i naše susjede. Ne vjerujte englezima ni kad vam darove nose, i nadajmo se da nećemo nasjesti na njihov engleski jezik. I zato govorimo hrvatski, kad je politika i geopolitika u pitanju. Ma uvijek, kada ste u Hrvatskoj, i kad su važne teme. Kao što je rekao poznati glumac, Rade Šerbedžija, da nikad nije mogao tako dobro glumiti na engleskom, kao na hrvatskom jeziku, jer mu engleski nije materinji. Tako ni politiku nikad ne vodi na tuđem jeziku.
Nije jasno ni kome su potrebne provokacije oko povezivanja u nekakvoj vojnoj suradnji sa Albanijom, Kosovom i Bugarskom. Osim engleskim službama. Koji bi da kroje i da poslije pišu pravila. Iako predsjednik RH, kaže da to nije nikakav obavezujući dokument, pa da je i tako kao što kaže, već sama takva vijest, izaziva nepotrebnu pomutnju u okruženju, bremenitom i njihovim problemima. I ne treba čak ni šaljivim dokumentima, dolijevati ulje na vatru.
Naše je da razmišljamo o alternativi za nas, jer prostora ima, svijet se istovremeno širi za konstruktivnu i produktivnu suradnju između zemalja, i mi možemo graditi i raditi mirnodopski. A oni što se fokusiraju na ratnohuškanje i proizvodnju straha kod stanovništva, neka izvole. Bez podrške naroda, ipak ništa ne mogu.
Naglasak je na nama, ljudima, da se ne damo zavaravati nikakvim obećanjima. Svi odgovori leže u pitanju, koliko dugo možemo opstati, bez da nam u zemlju uđe i jedan strani kamion.
Katarina Šoštarić Perković
18.04.2025./07:37:30