OSOBNO – Adriano Šćulac: A da prvo pometemo, pred svojim vratima

Prošlog vikenda u Mađarskoj su održani parlamentarni izbori. Pobijedio je Péter Magyar i njegova stranka Tisza. No, to je svima znano, naravno koji prate politiku. Ovi izbori su po mnogo čemu bili povijesni. Prvo su označili kraj vladavine „demokratske diktature“ i šesnaestogodišnje vladavine premijera („diktatora“) Viktora Orbána i njegove stranke Fidesz. Prema službenim rezultatima, Magyar je ostvario uvjerljivu pobjedu. Naime, na birališta je izašlo rekordnih skoro 80 posto birača, od koji je skoro 54 posto glasalo za Magyara, ili točnije preko (3.200.000) tri milijuna i dvjesto tisuća glasača.

Mađarski narod je Orbanu najviše zamjerao što se je samo formalno deklarirao kao zagovornik "neliberalne demokracije", a ustvari je bio autokrata ili "moderni diktator".

Naime, sustavno je oslabio neovisnost pravosuđa, popunjavajući sudove lojalistima, te ograničio moć parlamenta. Suzbio je slobode medija i time preuzeo kontrolu nad stotinama medijskih kuća, pretvorivši javnu televiziju i mnoge privatne medije u kanale vladine propagande.

Birači su ga kaznili za stvaranje sustava u kojem su milijarde iz javnih fondova i EU potpora usmjeravane krugu bliskih poduzetnika i obitelji (tzv. "kronizam"). Njegova stranka Fidesz promijenila je izborne zakone i prekrojila izborne jedinice, kako bi si osigurala lakšu pobjedu sa što manje glasova.

Provodio je politike koje su kritičari ocijenili neprijateljskima prema LGBTQ+ zajednici, migrantima i nevladinim organizacijama. Na kraju su ga s vlasti skinuli domaći problemi – birači su mu na izborim proteklog vikenda, najviše zamjerili ekonomsku stagnaciju, visoku inflaciju i pad životnog standarda, što je prevagnulo nad njegovim nacionalističkim narativima.

Ne znam za vas, ali meni je to sve skoro pa isto, što čini i naš premijer i njegovi pobočnici, „žetončići“ i manjine.

Kad sam kod manjina, njihovi predstavnici ulaze u Hrvatski Sabor, s nekoliko stotina glasova, a mogu ući s manje od toga.

U mađarskom izbornom zakonu stoji, kako predstavnik manjine, također može ući u parlament, ali onda mora osvojiti najmanje 22.000 glasova. Ako pak ne osvoji taj broj za “punopravni mandat”, njihov predstavnik postaje tzv. glasnogovornik manjine.

Ti glasnogovornici smiju sudjelovati u raspravama, predlagati teme i govoriti u parlamentu, ali nemaju pravo glasa pri donošenju zakona.

Kod nas je recimo, na parlamentarnim izborima 2024. godine (opet) predstavnik talijanske manjine, Furio Radin postao i ostao saborski zastupnik, a kasnije je izabran i za potpredsjednika sabora s osvojenim 971-im glasom. Taj isti Radin s tom ili sličnom „ogromnom“ količinom glasova, sjedi već 34 godine u Hrvatskom saboru. Time je potvrdio status najdugovječnijeg zastupnika u povijesti modernog hrvatskog parlamentarizma, u kojem neprekidno sjedi od 1992. godine.

Ali evo osvojenih glasova nekoliko od predstavnika nacionalnih manjina na izborima prije skoro dvije godine: Furio Radin je na izborima 2024. osvojio mandat s ukupno 971-im glasom, Armin Hodžić (5 manjina) 3.357 glasova, a Veljko Kajtazi (12 manjina) dobio je 3.017 glasova.

Naravno ništa protiv, da predstavnici manjina, sjede u saboru, ali da imaju pravo mijenjati zakone, za mene je ludost.

No, je kako je. Nismo Mađari i nemamo njihov i ostalih demokratskih zemalja izborne zakone. Kod nas uđeš u sabor s manje glasova, nego što ti treba da bi ušao u gradska vijeća, nekih sredina.

Pišemo i puno pričamo, već danima o Mađarskoj, a da ipak pometemo prvo pred svojim vratima. Jer, imamo i mi našeg Orbana, zar ne?

(16.04.2026/09:42)