Sandra Brubnjak: `U životu je najvažnije biti u miru sa samim sobom`

Novinarski rad učenice 8. razreda OŠ „Ivo Lola Ribar“ Labin Amber Dobrić kojim se predstavila na ovogodišnjoj županijskoj  razini smotre LiDraNo pod mentorstvom  učiteljice Ivane Griparić Fable.Razgovar smo sa Sandrom Brubnjak koja je u svojoj sredini poznata kao energična i  razgovorljiva osoba kojoj bi mnogi mogli pozavidjeti na upornosti i životnoj snazi. Nekad učiteljica, a danas predsjednica Lige protiv raka – Labin,  pristala je s nama otvoreno porazgovarati o svojim najvećim životnim borbama.

Teško djetinjstvo

Možete li se ukratko predstaviti čitateljima?

Ukratko (smijeh), teško je meni ukratko. Ja sam Sandra Brubnjak. Ukratko, učiteljica sam u invalidskoj mirovini, predsjednica Lige protiv raka - Labin, hematološki pacijent dvadeset godina s tri relapsa bolesti.

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?

Mislim da je ono što mi je najviše obilježilo djetinjstvo bolest, a onda i smrt moje majke. Imala sam deset godina kad je preminula, a oboljela je kad mi je bilo sedam. U te je tri godine uopće nisam viđala, bila je u bolnici. Mislim da tako nešto svakome zauvijek obilježi život. Brat je stariji od mene devet godina, tako da je u to vrijeme  već studirao u Ljubljani pa nismo provodili mnogo vremena zajedno. Dok je bio živ, o meni se brinuo otac. Teško je bilo to razdoblje, jako teško. Cijela se ulica tada brinula o meni, svi susjedi, mogu reći da su mi i oni prenijeli  vrijednosti koje i danas nosim sa sobom. Još sam kao djevojčica imala potrebu boriti se i preživjeti, nije mi to bilo lako razdoblje.

Kakav je bio Vaš otac?

Moj  je otac Valter bio poznati labinski pjesnik, pisao je na labinskoj cakavici. Ja bih rado da sam naslijedila od njega smisao za glazbu, ples i pjevanje, ali imam dvije lijeve noge i nemam sluha. On je pjevao kao slavuj. Od njega sam naslijedila dar za pisanje. I sama sam pokušala napisati nekoliko pjesama, ali sam ubrzo i stala, vidjela sam da ipak to nije za mene. Iz njega su pjesme jednostavno izvirale.

Život prije dijagnoze

Kada ste shvatili da želite biti učiteljica i zašto baš talijanskog jezika?

Lijepo pitanje, baš lijepo. Bila sam u petome razredu, u to vrijeme nije bilo e-dnevnika, koristili su tiskani dnevnik.  U školi su mi kao djevojčici poklonili jedan stari dnevnik koji sam ispunjavala kao prava učiteljica i tu se rodila ljubav za tim poslom. Bila sam i učenica i djelatnica te škole. Cijelo sam svoje djetinjstvo maštala kako ću jednom biti učiteljica. U srednjoj školi, u trećem i četvrtom razredu, hvatala me je neka velika želja za učenjem talijanskog jezika, a tada ga stvarno nisam znala. Počela sam sve više pratiti talijansku televiziju i sve bolje sam ga razumjela.  Studirala sam u Puli, a i sada me je sram kad se sjetim kako sam u početku loše pričala, kako sam se izražavala i u potpunosti krivo koristila neka glagolska vremena u razgovoru s profesorima.

Kako biste opisali svoj rad u školi i odnos s učenicima tijekom godina?

Možda bi najbolje bilo pitati to moje učenike,  ja ne mogu biti objektivna, nikako. Mislim da  se taj odnos mijenjao tijekom godina, odnosno ja sam se mijenjala. Nikada neću zaboraviti riječi moje kolegice pedagoginje čijoj sam djeci predavala, a imala ih je troje, da se i ja ustvari stalno mijenjam.

Postoji li neki trenutak iz učionice koji Vam je posebno ostao u srcu?

Teško mi je izdvojiti samo taj jedan trenutak, ali jednom mi je majka jednog učenika rekla da je njezin sin sa mnom kao u nekoj bajci, to mi je  baš ostalo u sjećanju.  Ne znam, valjda je to dobro, zar ne? Valjda je pozitivno tako se osjećati. I moj bivši učenik, koji sad ima 48 godina rekao mi je da mu je najviše ostao u sjećanju moj entuzijazam.

Kako je izgledao Vaš život prije dijagnoze i što Vam je tada bilo najvažnije?

Moj život prije dijagnoze, dobro pitanje. Nikad nisam mislila da ću se razboljeti, tko uopće  razmišlja o tome, to  nije u ljudskoj prirodi. Tko bi pomislio da će biti bolestan za dan, mjesec, godinu. Radila sam, imala malog sina, obitelj, veliko društvo, sigurno se nisam  opterećivala bolestima. 

Dijagnoza i početak borbe

Možete li se prisjetiti trenutka kada ste saznali za bolest i kako ste se tada osjećali?

O, mogu, mogu, itekako, kao da je bilo jučer. Bila sam u nekoj privatnoj klinici, liječnik mi je rekao da imam tumor kojem još ne znamo ime i prezime, tako se izrazio. Sumnjala sam ja nato i prije, no tada sam dobila potvrdu. Ali, i kad sam saznala, nikada nisam pomislila na najgore, uvijek sam imala neku vjeru da će meni biti bolje. Triput mi se bolest vraćala, oboljela sam 2005. godine, a 2016. godine su mi liječnici otvoreno rekli da su mi prognoze loše.

Što Vam je u najtežim trenutcima davalo snagu i motivaciju?

 Bilo je teških pregleda, zračenja koja su trajala po 45 minuta kao školski sat, ali sve sam izdržavala jer mi je glavna motivacija bio moj sin, sve sam izdržala zbog njega. U to sam sigurna.

Kako ste uspijevali uskladiti liječenje, majčinstvo i svakodnevne obaveze u tom razdoblju?

Kako  u kojem razdoblju, imam mnogo razdoblja liječenja, ali definitivno je veliku ulogu imao moj bivši suprug koji je uvelike preuzeo brigu za sina. Moj sin je bio beba kad sam se razboljela i do njegove treće godine ga nisam mogla ni u vrtić voditi, a u tome mi je jako pomogao brat i bratovljeva obitelj. Dijete te dobi se igra, stalno istražuje, penje se, spušta, majka ga uči što smije, a što ne smije raditi, a ja ni to nisam mogla, to je ono najgore. Taj mi je dio majčinstva bio strašno otežan.

Koliko Vam je bilo teško prihvatiti raniji odlazak u mirovinu i promjenu životnog ritma?

Težina toga se ne može opisati, možda tisuću tona, ma i dvije i pet i deset tisuća tona, to je nešto preteško jer sam stvarno voljela svoj posao. Invaliditet mi je jako teško pao, ali ta nemogućnost odlaska na posao je najveća težina u svemu tome.

Što ste kroz svoju borbu naučili o ljudima u svojoj okolini?

Hm, ja  ću ovako reći, mislim, to moram reći. Moj život je vožnja vlakom, netko se ukrcao na nj, netko je ostao na vlaku, a netko  je s njega zauvijek sišao. To se meni dogodilo s invaliditetom. Neki novi ljudi su se pojavili, neki su uvijek ostali uz mene, a neki su nestali i više nisu prisutni u mome životu. To je realnost. Mnogi koji su oboljeli kažu da im se u životu upravo to dogodilo.

Kako Vas je iskustvo hematološke pacijentice promijenilo kao osobu?

Na televiziji često čujem kako onkološke pacijentice govore da im je bolest došla kao prilika za promjene u njihovim životima, da više ne gube vrijeme na nevažne stvari ili ljude, da ne rade više neke stvari koje ih ne vesele. Ja to ne uspijevam, i dalje  se puno opterećujem i brinem.

Postoji li trenutak iz razdoblja liječenja koji Vam se posebno urezao u sjećanje?

 Nedavno je jedna liječnica u čekaonici ostalim pacijentima rekla da Sandra nakon dvadeset godina bolesti može sve. Čekala sam na liječnički pregled u hodniku ispred ambulante jer mi je tako liječnica dozvolila. No, hodnik se ubrzo ispunio i drugim pacijentima. Tada je doktorica reagirala kako sam u prvoj rečenici opisala.

Liga protiv raka - Labin

Što Vas je potaknulo da se aktivno uključite u rad Lige protiv raka  - Labin i preuzmete ulogu predsjednice?

To je bilo 2011. godine. Najprije sam mislila da ja to neću moći i da nisam za to. Onda su me neke članice Lige nagovorile i ponudile  mi  svoju pomoć i podršku. To je bio taj prvi korak koji se nastavio do današnjeg dana. Nekad bude jako teško pa poželim otići s funkcije, ali me ta pomoć za oboljele i njihove obitelji drži.

Na koji način  pomažete oboljelima i njihovim obiteljima kroz Ligu ili osobno?

Uvijek sam dostupna, kada netko želi nešto pitati, provjeriti, dobiti informaciju, tu sam za njih. Vjerujem da, samim tim što sam živa, dajem nadu. I ne samo to, da sam osoba koja će se liječiti doživotno. Kroz Ligu se nastoji pomoći onkološkim bolesnicima kroz godišnju financijsku pomoć, odlaske na limfne drenaže, bazene, jogu, učenje španjolskog jezika. Jednom mjesečno članicama Lige organiziramo neki oblik druženja, radionice, organiziraju se izleti i predavanja.

Što biste poručili osobama koje se upravo suočavaju sa zloćudnom bolesti?

Poručila bih da nikako neće biti lako, da će biti uspona i padova, ali da je važno da ti padovi ne potraju. Važno je da čovjek bude pozitivan iako je ponekad uistinu teško. Čujete svakakve nalaze i prognoze, bude mnogo teških situacija. Imala sam ih i ja, nisam sigurno uvijek najboljeg raspoloženja, ali me taj moj optimizam ipak nikada nije napustio. Takvom me  vide  i drugi.

Kakvo je danas Vaše zdravstveno stanje?

Mogu reći da sam trenutačno dobro, tijelo dobro reagira na terapiju i rezultat terapija je dobar. Svaka tri mjeseca radim pretrage koje pokazuju kako terapije utječu na moje stanje.

Što biste danas savjetovali mlađoj sebi?

Iz svoje kože se ne može iskočiti i nekad se teško promijeniti bez obzira na životne situacije. Za mene kažu da sam previše iskrena, čak i moj sin mi kaže da bih mogla ponekad malo lagati, ali ja mislim da su u laži uistinu kratke noge. Mlađoj sebi bih definitivno savjetovala da više vjeruje u sebe, a i starijoj.

Kada danas pogledate unatrag, na što ste najponosniji i što smatrate svojom najvećom životnom pobjedom?

Mnogi inače odgovore da su najponosniji na svoje dijete,  da je dijete njihov najveći uspjeh. Bit ću pomalo sebična pa će moj odgovor biti – ja. Moje najveće postignuće je da sam  takva, da imam  takav karakter, a to nije nimalo lako, vjerujte mi. Mnogi mi kažu da bi im bilo jako teško nositi se sa situacijama s kojima sam se ja suočavala.

U čemu uživate i što Vas opušta u slobodno vrijeme?

Volim biti sama, osobito nakon što sam dugo bila u većem društvu ili nekoj gužvi. Mnogi misle da sam i inače većinom sama, ali nisam. Kada ostanem sama nakon što dugo nisam bila, e to mi je najljepše.

Imate li neku poruku ili želju za naše čitatelje?

Samo bih  rekla da im želim spokoj i mir u duši. Najgore je kad te nešto razdire iznutra, trebalo bi zadržati mir u sebi. O bolesti nitko ne razmišlja dok ne oboli, bitna je prevencija, zdravo se hraniti, kretati se i ostalo, ali bolest ne bira. Ono što možemo pokušati učiniti jest da smanjimo bijes ili ljutnju u sebi, taj nemir. Najvažnije je biti u miru sa samim sobom. (5p/Amber Dobrić)20.07.2026./12:31:32