OSOBNO – Adriano Šćulac: Dokle god ima ovaca, bit će i vune

„Puli nedostaje stanova“, uzviknuo je neki dan novi gradonačelnik Pule, svemoćni Peđa Grbin.

Uzviknuo i ostao živ. Mada i vrapci na pulskom korzu, znaju da je to notorna laž. Ali molit ću vas lijepo, kada je to Grbin govorio istinu?

Čovjek je izabran za gradonačelnika grada (birači koji su ga izabrali neka se pitaju zašto i zbog čega?), ali on uporno i nakon 14 mjeseci vlasti, mrtav hladan tvrdi da je u Puli stanova premalo.

Dosta je pogledati statistiku te je i onom najneupućenijem jasno, kako Pula ima primjetan višak stambenih jedinica u odnosu na broj kućanstava i stanovnika, što potvrđuju službeni podatci. Prema posljednjem Popisu stanovništva, u gradu je zabilježeno oko 52.411 stanovnika i 21.744 privatna kućanstva, dok je istovremeno popisano čak 31.194 stambenih jedinica. To znači da je u Puli oko 9.450 stanova više nego što ima aktivnih kućanstava. No, pustimo Grbina i njemu slične da i dalje „trube“ isto.

Nažalost ista je stvar i na čitavom poluotoku, Istra zvanom. Dokle na tržištu luksuznih nekretnina i kuća za odmor postoji nakupljanje ponuda, Istra istovremeno pati od ozbiljnog manjka priuštivih stanova za lokalno stanovništvo.

Na tragu toga Grad Labin, pokušava u posljednje vrijeme učiniti nešto i sve se više razmatra gradnja stanova za mlade po priuštivim cijenama. Put nije ni lagan ni kratak, ali se ipak započelo.

Znano je, kako Labin proživljava jedan od najvećih društvenih paradoksa u svojoj modernoj povijesti. Naime, grad službeno ima znatno više registriranih stambenih jedinica nego stvarnih stanovnika, dok istovremeno lokalna mladež proživljava nezapamćenu stambenu krizu. Dok se tisuće kvadrata drže zaključanima kao investicijsko zlato ili iznajmljuju isključivo turistima, mlade labinske obitelji prisiljene su na ostanak u roditeljskim domovima ili na odlazak iz grada.

No, držimo se malo statistike. Prema službenim podacima, Labin broji tek nešto više od 10.400 stanovnika. S druge strane, broj stambenih jedinica odavno je premašio tu brojku. Matematika je jasna, ali na terenu potpuno neodrživa. Svaki građanin Labina teoretski bi mogao imati svoj vlastiti stan, pa bi i dalje ostalo praznih kvadrata.

Stvarnost je, naravno, posve drugačija. Većina tih stanova su takozvani "mrtvi kapitali", nekretnine koje kupuju strani državljani ili imućni domaći investitori. Te zgrade preko zime izgledaju poput mračnih spomenika nekretninskom mešetarenju, dok ljeti postaju dio masovne turističke mašinerije kratkoročnog najma. Stoga mora biti strategija sadašnje gradske vlasti, ne dozvoliti ni kvadratni metar gradnje na gradskom prostoru, osim one za priuštivo stanovanje. Ionako ličimo ne grad betona, od kojeg samo privilegirani imaju koristi. A znamo kako im se gradski prostor dijelio i "šakom i kapom"?

Ali kako mladima neće biti nemoguće kupiti stan u Labinu, gdje za kvadratni metar moraju izdvojiti između tri i četiri tisuće eura, kad pogledom na stranicu za prodaju nekretnina u Trstu (Immobiliare.it) u zonama kao što su Valmaura, Poncijana, Baiamonti ili Borgo San Sergio, se prosječna cijena kreće se od 1.750 € do 2.050 €/m². Širi centar i mirniji kvartovi, dijelovi poput San Luigija, Rozzola ili San Giovannija drže prosjek oko 2.360 €/m². Stoga, dokle god cijena kvadrata u „betonizitranom" Labinu na padne na normalu, mladi će i dalje samo moći sanjati nekretninu. Zato bi priuštiva stanogradnja bila pun pogodak.

I da završim, s naslovom, „dokle god ima ovaca bit će i vune“. Građevinari traže te ogromne svote novca za kvadrat stana, jer „ovce“ to plaćaju. Slaba nam je utjeha što su te „ovce“ najčešće stranci. Kojima itekako cvate biznis na crno.

(Adriano Šćulac) 28.07.2026/08:14