Zdravko Milić u Šibeniku predstavlja `Vozni red Lunadroma`

U izložbenoj Galeriji sv. Krševan u Šibeniku otvorena je samostalna izložba Zdravka Milića pod nazivom Vozni red Lunadroma.  

Iz teksta predgovora kataloga izdvajamo  jedan dio stručnog pregleda na izložene slike i objekte pov. umjetnosti Mladena Lučića.„Izložba poznatog labinskog umjetnika Zdravka Milića u kultnoj šibenskoj galeriji sv, Krševana predstavlja presjek zadnje dekade autorova stvaralaštva, odnosno radove tog istaknutog hrvatskog slikara iz serija Angelusdrom i Lunadrom te recentnog ciklusa Japetdrom. 

Tim slikama autor nastavlja varirati i razrađivati likovne i ikonografske teme kojima se bavi gotovo od početaka svog slikarskog djelovanja; a to su pejzaž i Drom. Njegovi rani pejzaži (Milić nikad nije slikao klasične pejzaže, već mu krajolik prvenstveno služi kao metaforička odrednica i nepresušni izvor nadahnuća za slikarske eksperimente), slikani u svojevrsnoj nadrealnoj atmosferi, premreženi su i ispresječeni putevima i cestama koje su izvjesna likovna posveta Orwellovim literarnim uzletno – sletnim pistama, a prepoznajemo ih kao nit vodilju tadašnjih Milićevih kompozicija. Te staze i putovi bili su začetnici onog što će uskoro postati Dromom, svojevrsnim autorovim alter egom, odnosno simboličnom i lingvističkom odrednicom mnogih njegovih ciklusa. 

Sufiks Drom metaforički predstavlja vijugavu stazu ljudskog duha sklonu oprečnim i promjenljivim amplitudama te postaje obveznim djelom gotovo svih naziva Milićevih radova. Korištenje znanstvenih dostignuća u nasilne, osvajačke i općenito nehumane svrhe postoji od kada je svijeta i eksplicitno pokazuje pravu čovjekovu narav. Možda je upravo zbog te agresivne ljudske prirode Milić prigrlio štivo Georga Orwella kao i teorije Zacharie Stichina i Davida Ickea o kontinuiranoj vladavini elite odabranih, potpunom nadzoru, globalnoj uroti, gmazolikim svemircima, sublimiranim porukama i novom svjetskom poretku…“.

Izložba ostaje otvorena do 30 09.2026.

Na tim premisama iznjedreni su ranije spomenuti ciklusi koji su fragmentarno predstavljeni na ovoj izložbi. Lunadrom je serija započeta 2020. godine u kojoj Milić slika fiktivni mjesečev pejzaž gustom teksturom što stvara iluziju reljefa što se u ritmu mjesečevih kratera diže i spušta nemirnom površinom koja se na sferičnom horizontu spaja s tamnim nebom. Autor u ovom ciklusu svjesno poseže za svojim ranim radovima (vijugava staza koja je krasila pejzaže u samim počecima autorovog stvaralaštva) i svojom nešto kasnijom fazom (video i tehno pejzaži) kada na površinu svojih platna nanosi grafičke prikaze elektronskih impulsa, piksela i linija te u maniri svog imanentnog dualizma, slikarstvo konfrontira elektronici. Tim pikselima i impulsima u ovoj seriji Milić je dao sekundarni značaj, tretirajući ih kao svojevrsni intimni zapis kojeg će ipak jasno prepoznati poznavatelji autorova opusa. Važnije je da sada na taj uznemireni mjesečev pejzaž pun kratera i jezera postupno uvodi uobičajene uporabne predmete naše civilizacije poput automobila, zrakoplova, kamiona, lokomotiva, brodova ili podmornica, kojih je sve više kako slikarev ciklusvremenski odmiče. 

Počeo je skromno, s brodićem i podmornicom, da bi u podciklusu Vozni red Lunadroma iz 2025. godine, maštovito je završio (ili će tek završiti) s fiktivnim nastambama i gradovima budućih naraštaja što vizualno slijede maštovite obrasce brojnih stripova i filmova znanstvene fantastike. Milić ovom serijom aludira na našu civilizaciju koja je svoja ovozemaljska osvajana započela skromno, dijeleći domicilnom stanovništvu besmislene blještave poklone, da bi ga uskoro potpuno pokorila nametnuvši mu svoje običaje, vjeru i kulturu. Pošto je pohlepi današnjih moćnika naša planeta postala pretijesna, Milić šalje sublimiranu slikarsku poruku Elonu Musku ili Richardu Bransonu da preispitaju svoje svemirske avanture, koje bez obzira na deklarativno znanstvene i demografske razloge, mogu biti i te kako opasne. 

Autorove slike jasno problematiziraju današnju zloporabu znanstvenog i tehnološkog napretka te žele proizvesti efekt na gledatelja sličan očaju Alfreda Nobela kad je vidio čemu je poslužio njegov izum dinamita. U recentnom ciklusu Milić slika Japet, satelit (mjesec) planeta Saturna za kojeg neki znanstvenici vjeruju kako ga je napravila neka izvanzemaljska civilizacija. Taj mjesec, kojeg po cijeloj dužini na dva jednaka djela dijeli ogroman brdoviti prsten, na površini ima i veliki krater u obliku pravilnog šesterokuta. Taj pravilan otvor, kao i ranije spomenuti prsten, koji izgleda kao da je nastao zavarivanjem prilikom spajanja dva djela ovog satelita, navodi na razmišljanja da se radi o umjetnom objektu. Naravno da je enigma tog Saturnovog mjeseca zaintrigirala Milića, koji smatra i vjeruje da nismo sami u Svemiru, da intenzivno slika svoju viziju budućeg života na tom prirodnom ili umjetnom satelitu. Spomenuti šesterokutni krater središnji je subjekt Milićevih kompozicija, a oko te velike rupe titra uznemirujuća vulkanska površina. 

Na njoj ćemo, kao i u seriji Lunadrom, sresti iste, ranije navedene, malene figurice kako se kreću tim mističnim i zagasito tamnim mjesečevim pejzažom, čime autor pokušava dekodirati naše buduće mjesto u nepoznatom i tajanstvenom svemiru. Fascinantne su te Milićeve slike koje posjeduju naglašeni plastički karakter te izgledaju kao objekti što levitiraju u prostoru između druge i treće dimenzije. Rađene u maniri nekog specifičnog postmodernističkog pop arta, svojom kompaktnošću i mističnosti akcentiraju enigmu nedefiniranog svemirskog tijela koje lebdi između stvarnosti i mašte na rubu realnosti i fikcije.Galerija sv. Krševana za svoj izložbeni prostor koristi istoimenu crkvicu sagrađenu u 12. stoljeću, a desakraliziranu nakon njene obnove poslije Drugog svjetskog rata tijekom kojega je pretrpjela znatna oštećenja. Crkva sv. Krševana najstariji je sačuvani sakralni objekt u Šibeniku, a građena je u romaničkom stilu od kojeg je najbolje očuvana polukružna apsida. 

U doba romanike, srednjevjekovni su slikari freskama ukrašavali crkvene zidove, a sada na njima, kronološki i tematski (kao i u romanici), pratimo Milićeve slike koje nas logikom postava i arhitekture postupno vode do vrhunca autorove maštovite i enigmatične priče smještene u centralnom crkvenom (galerijskom) prostoru. Apsida, u kojoj se nalazilo svetište i gdje se odvijao obred, bila je središnjim mjestom crkve te je najčešće bila ukrašena najvažnijim biblijskim prizorima kao što su Krist Pantokrator, Uznesenje Marijino, Kristovo raspeće ili Presveto Trojstvo. Milić evocira te prizore postavljajući u prostor apside tri leteće krilate podmornice koje preuzimaju ulogu imaginarnog sv.Trojstva, dok na oltar postavlja malenu skulpturu anđela (serija Angelusdrom 2017.) koji na glavi nosi astronautsku kacigu s krilcima, dok u svom krilu drži knjigu sjedeći na zemaljskoj kugli. Srednjevjekovni prizori Krista Pantokratora ili Krista vladara prikazuju ga kako drži knjigu (Evanđelje) u lijevoj ruci, a desnom čini gestu blagoslova, a česti su i prikazi kako pri tome sjedi na zemaljskoj kugli ili je drži u ruci umjesto da njom blagoslivlja. 

Dakle, Milić svoje sv. Trojstvo i Krista Pantokratora postavlja ikonografski točno, ali te likove, narativne subjekte svoje umjetničkeOdiseje, oprema i odijeva ruhom iz svog fantazmagoričnog svemirskog vokabulara. U ciklusu Angelusdrom, kao i na brojnim slikama iz ranijih razdoblja, Milić je koristio ikonografiju kršćanske mitologije pridajući tim prizorima kozmičku konotaciju aludirajući na nebesko porijeklo i obitavalište Svevišnjega. Anđeli, kao Božji glasnici prenose njegove poruke ljudima te ne čudi da ih Milić, odijevajući ih u svemirska odjela, vidi i kao glasnike izvanzemaljca, one koji su među nama, a mi ih, kao i anđele, najčešće ne vidimo i ne želimo poslušati. 

Smještajem u svetište negdašnjeg kršćanskog hrama, Milić nas upozorava da nismo sami i da trebamo obratiti pažnju i poslušati kozmičke poruke, bilo da one dolaze od Svevišnjega ili izvanzemaljskih civilizacija, jer ćemo jedino tako obuzdati imanentnu nam pohlepu i oholost koja nas je već dovela da smo vlastitu planetu doveli do ruba umiranja.

Milić je i ovim radovima potvrdio da se radi o umjetniku izuzetnog slikarskog senzibiliteta i specifičnog narativnog jezika koji ovom izložbom diskretno sumira i zaokružuje svoje stvaralaštvo koje je oduvijek upozoravalo na ekološku i duhovnu kontaminaciju današnjeg čovjeka. Promatrajući svijet oko sebe, Milić ga vidi onakvim kakvim ga mi uporno ne želimo sagledati. Premda kritičan, ali ne nužno i pesimističan, Milić svoje impresivno umjetničko djelovanje tretira kao svojevrsnu opomenu, ali i kao polazište za diskusiju te zalazi u sfere paralelnih svjetova koji levitiraju na rubu fikcije i realnosti.

Mladen Lučić

(5p)08.09.2026./09:40