Osvrt Katarina Šoštarić Perković - Požari kao velika prevara ili zašto meso ne hladimo u bunarima?

Požari su snažnom erupcijom i vrtoglavim širenjem obilježili ovo ljeto u Hrvatskoj do prilično velike zabrinutosti, od kojih su ostale razorne posljedice i mnogobrojne žalopojke. A zbog svog položaja zemlja smo koja nema svoju stratešku dubinu, rečeno  vojnom terminom pa je utoliko problem s požarima veći, ukoliko se dogodi na onoj uskoj crti uz more, čemu se ljetos svjedočilo, na najgori mogući način gledajući tragediju oči u oči.

I ne samo kod nas, pojavljivali su se tako često za najvrućih ljetnih dana širom svijeta, pa su vatrogasci kao najtraženija radna snaga, testirali svoju višednevnu izdržljivost bdijenja uz opožarena zgarišta. O tragično stradalima i velikoj materijalnoj šteti, kod nas je  već sve rečeno, ali ono najglavnije još uvijek se prešućuje.  

Živimo u vremenu kad tehnologija može napraviti požar koje god jačine želite. Požar od 4 ili 5 tisuća stupnjeva može zapaliti sve živo i neživo. I upravo ta tehnologija mora znati i za njegovo gašenje. Međutim naši vatrogasci još uvijek idu sa maskama u oblake dima, vukući gumena crijeva kojima gase požare danima, snažnim mlazovima prskajuće vode. A u najgorim slučajevima uključuju se i helikopteri, zahvaćajući vodu iz mora, negdje iz rijeka, pa ju pljuskaju na otvorenu vatru.

Kao što je to radio neandertalac, kad je sakrivao vatru koju si  je založio, da ga ne otkriju divlje zvijeri,  išao je po vodu sa tikvom i donosio da bi zapljuskivanjem ugasio vatru. Zar to isto ne rade i vatrogasci?

Dovoljno slikovito da se zapitamo postoji li efikasniji način za gašenje požara, odnosno tehnologija?  Znamo da su ranije generacije, svojevremeno hladile meso u bunarima, spuštajući ga u kantama na konopcima dugim pet do desetak metara, u ljeti osjetno hladnije dubine. Ali je ta praksa odavno zamijenjena hladnjacima i zamrzivačima.

 A moglo se ostati na bunarima, zar ne?  Kao i na crijevima za špricanje vatre?

I danas kada se zna tehnologija za n raketu „sunčani pek“ koja pri eksploziji termobaričnog punjenja, razvija temperaturu od 4 ili 5 tisuća stupnjeva,  ta ista tehnologija mogla bi jednako brzo ugasiti vatru. Mogla bi!

Nameće se pitanje, je li netko upotrijebio bilo što od te tehnologije za gašenje požara? Jer, ako postoji oružje koje može zapaliti požar kakav poželite,  postoji i tehnologija kojom se taj isti požar može ugasiti. Uvijek se povezuju skupa, otrov i protuotrov. Samo naši vatrogasci i dalje vuku crijeva i bacaju vodu da bi ugasili vatru. Kao što su to činili neandertalci. Samo što današnje vatre nisu ni približne male, koje su sa tikvama vode gasili  neandertalci.

A kako bi slika bila jasnija, usporedbe radi zamislimo, da još uvijek hladimo meso u bunarima, unatoč tehnologiji za stvaranje umjetnog leda?

Situacija s požarima koji ozbiljno prijete nimalo nije realna, toliki broj požara ne nastaje nehotično. A drugo, „ovima“ što su napravili „sunčani pek“, koji se kod nas naziva i jaka žega pa i omara, izgleda nitko nije rekao da odmah naprave i anti „sunčani pek“ i da trenutno ugase vatru. Jer tehnologija to omogućava. Proizvesti vrstu eksplozije koja trenutno gasi vatru.

I kako da po tom pitanju još uvijek ništa nije napravljeno, kad bi logično bilo usavršiti se protiv opasnosti od požara?

Ali, u ovom zaluđenom svijetu nema logike. Suludo je očekivati ponašanja koja bi pomogla protivpožarnim snagama, širom svijeta i svih zemalja. Da se primijene  vojna rješenja, koja postoje i služe za sprečavanje vatre.

Poznato je da su svojevremeno Rusi i Ukrajinci imali sustav za protupožarnu zaštitu, na bazi višecjevnih bacača kojima su ispaljivali hladnu vodenu paru i njome gasili požarnu vatru,  ali to su bila ona stara vremena, koja danas više ne vrijede.

Ne treba se zanositi mišlju da je sve „zlatno“ što blješti pod reflektorima, i da će nama, koji smo itekako ranjivi na ikakav ljetni požar, ovaj zaluđeni svijet ponuditi spasonosno rješenje. Jer neće! Nije ih briga!

Tehnologija postoji a mi i dalje hladimo meso u bunarima. A vatrogasci po žari i jari, vuku crijeva špricajući vatru mlazovima vode, a istovremeno „sunčani pek“ gađa i pali. I začas stvori vatreni kaos. Kao da ne postoji drugačiji odgovor.

Vjerojatno bi trebala postojati artiljerijska vatrogasna jedinica, a ako je nema, hitno je potrebna. I mora imati artiljerijsko vatrogasno sredstvo i mora postojati posada koja puca, kao što postoji protugradna posada, koja sprječava tuču. Barem bi trebala. Tako treba postojati i protupožarna artiljerijska posada.

To svojevremeno ukrajinsko vozilo bilo je baš vatrogasno sa zadatkom gašenja šumskih požara i impulsnim parnim djelovanjem. Bacali su hladnu paru na požare.

Toliko smo se ovog ljeta upoznali sa strahotama  požara i svjedočili nemilim situacijama, da se nametnulo pitanje što radi naša vojna tehnologija sada? Jer podrazumijeva se, da vojni inženjeri imaju puno znanja, o tome kako se požari razvijaju i šire. Da  imaju znanje o egzotermnim  i eksplozivnim reakcijama požara, i mogu riješiti paljenje i gašenje. Oni znaju kako se požar može spriječiti i čime ga inhibirati. Samo im treba postaviti cilj i zadati zadatke, pa im ni taj neophodni paro generator neće biti enigma.

Nakon što je stoljećima prije, para pokretala lokomotive i vukla kompozicije vlakova, život i svijet promijenila, preporodimo i mi Hrvatsku sa svojim inženjerima termodinamike. (Katarina Šoštarić Perković) 11.09.2026./08:37