Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju

- Umro nam je Oliver – bilo je prvo što mi je prijateljica rekla na telefon nakon pozdrava. 
Umro nam je Oliver. Baš tako je rekla. 
Jer, Oliver je bio zaista naš. Jedini čovjek za kojeg znam da je bio naš a da je bio tako predivno svoj. Čovjek koji je svojim glasom stvarao emociju koja se gotovo mogla opipati i time spajao srca, nikad razdvajao. Koji je ulazio u dušu lako i prozračno bez naoko ikakvog truda i napora, poput pahuljastog pera. Barem jednu njegovu pjesmu znamo napamet. Čovjek za kojeg nikad nisam čula ni jednu ružnu riječ, čak ni od onih koji ne slušaju takvu vrstu glazbe. 
Naš Oliver. Oliver naše mladosti i zrelih godina. Pjesmom i glasom nam je poručivao, nisi jedini, ima nas još koje prati mižerja od života, od ljubavi, od sebičnih ljudi, ima i ljepote u toj mižeriji. Ako tražiš ljepotu, uvijek ćeš je naći.
Nisam mislila da će me njegova smrt toliko pogoditi, ali je, tek sam nakon te vijesti shvatila koliko je on bio naš u smislu da smo ga smatrali bliskim, svi mi koji smo u njegovom glasu osjećali da je konstanta našeg života, netko tko je uvijek tu spreman srcu dati utjehu, radost i mir.
Bio je čovjek s dušom u koju smo svi stali.

Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju.
Nebeska skalinada nek te odvede lipim anđelima.
Tvoj galeb nek te isprati dio puta. 
Odsad i ti budi gospodar usrid svega, 
živo kliči u visini 
lipo mi je, lipo mi je!
Bacio si nam svoju ješku od jubavi,
mižerja od života uz tvoj glas se dala preživit.
Dok te slušamo vjerujemo u ljubav,
trudimo se svoju zvizdu slidit dok karoca gre. 
I neka gre.
Jer, ča je život vengo fantažija.