Pravo na sladoled

Kad sa kćeri u invalidskim kolicima čekam u nekom dugačkom redu, nikad ne pitam da nas se pusti ispred. Znam ja da invalidi imaju prvenstvo i da je moje pravo pitati da nas se pusti, ali nikad ne mogu to istisnuti preko usana. Mislim da se radi o vražjem ponosu. Toliko se borim da se nju prihvati kao jednakopravnu da i nju tako učim da to jeste. Ona je strpljivo dijete i znam da joj najčešće nije teško čekati za razliku od nekih ljudi koji nemaju neke poteškoće ali u glavi uvijek imaju potrebu imati prvenstvo. Osjećaj moći je sladak čak i u redu u Lidlu, a još više kod doktora.
Naravno, uvijek se tako naiđe na neke čudne i lijepe situacije. Od buljenja, od očitog ignoriranja onog ispred nas, šaputanja dviju teta koje, kao i uvijek, bolje znaju našu situaciju od nas samih, do divnih ljudi koji bez previše razgovora s trake vrate svoje namirnice u kolica ili ih pomaknu natrag da bi nas pustili ispred. Ima i onih koji raspredaju o nepravdi što moramo čekati ali se od tog razgovora najčešće ništa ne pomakne i tako sam ja razgovore o velikim djelima bez djela prestala smatrati važnim. Uvijek nastojim biti nasmijana i smirena u takvim situacijama kako bih njima, kćeri, a vjerojatno i sebi objasnila da nismo ništa posebno. Možda i griješim, ali takva sam.
Dovoljno mi je saznanje da nas sama vlast tretira isto onako kao i onaj ispred nas koji se pravi da nas ne vidi, da svu djecu s teškoćama u razvoju trpa pod isti koš a imaju različite potrebe, da smo mi majke proglašene socijalnim slučajevima zbog bolesti naše djece umjesto da nam se da prilika da privređujemo, dok nam je dijete dio dana smješteno negdje gdje će dobiti svu potrebnu skrb. To je prava utopija, očekivati tako nešto u mojoj zemlji.
Zbog toga ja ne želim, kad nas već sam državni vrh degradira umanjujući nam značaj, ignorirajući potrebe i vrijednost postojanja, stavljati ikom do znanja da smo išta posebno. Jer želim da nismo! Želim da moja kćer ima mogućnost izbora za svoju budućnost, da ja imam mogućnost izbora za našu budućnost, da nas se smatra jednakovrijednim sa svojim izborima.

Majke djece s teškoćama se najčešće tretiraju kao prosjakinje.
Ako djetetu nešto treba, onda su prisiljene tražiti milostinju od državnog vrha, županije ili grada, mrvice koje ostaju nakon pojedenog sendviča a koje netko s malo savjesti u sebi baci golubovima, a netko bez savjesti u kontejner.
E, ja nisam prosjakinja i nisam ništa posebno, kao ni moje dijete. I moje dijete i ja imamo pravo strpljivo i pristojno čekati u nekom redu, kao što imamo pravo dostojanstveno provesti svoj život, bez da se osjećamo zadovoljno samo s nečijim mrvicama ako nam ih se taj netko sjeti dati.

Nikad neću zaboraviti jednog malog dječaka u redu u jednom trgovačkom centru, koji je gledao moju Miu koja se slatko nasmijala nakon što sam joj nešto smiješno šapnula, i onda rekao mami: "I ona je sigurno dobila onaj najbolji sladoled kao i ja kad ga već tako dugo nisam smio jesti."
Pomislila sam: "Da, sinko dragi, tome se i ja nadam da ćemo doživjeti taj dan, da će i sva djeca s teškoćama dobiti svoj "sladoled" (šansu i poštovanje njihovog života) nakon što ga dugo nisu smjela jesti, kao i sva ostala djeca koja ga dobivaju kao zdravo za gotovo".

Vesna Ferluga - Antić