Mia i njezina audioteka

Mia i ja smo već odavno uvele jedan običaj koji nas jako veseli. Kako se ona ne može služiti rukama, ne govori, osim nekih pet-šest kratkih glasova, a pri tome i slabo vidi, kako bih joj popunila dan i proširila pogled na život i svijet, ja joj redovito čitam. Prije su to bile kratke priče i bajke a sad su to romani i lektire za djecu. Onda sam jednog dana došla do ideje da se snimam dok joj čitam. Kad bi pročitale dvije ili tri knjige, suprug bi ih presnimio na CD i tako se do sada stvorila velika audioteka od nekih tristotinjak knjiga na koju je Mia jako ponosna. Ako želite da se nasmije ili da je razveselite, samo počnite pričati nešto o njenoj audioteci, najdražim knjigama, omiljenim piscima i junacima.

Običaj nam je da preko dana čitamo i snimamo novu knjigu koliko nam vrijeme i okolnosti dozvole, a navečer, kad je Mia u krevetu, odabere knjigu koju želi slušati na miru i tome se jako veseli. Tako sam ujedno riješila problem čitanja iste knjige po peti put ako bi joj se jako svidjela i vječito smo u potrazi za novom, zanimljivom knjigom u knjižnici. Naime, Mia je, kao pravi knjigoznalac, jako izbirljiva. Ja pročitam prvih desetak stranica i ako se njoj ne sviđa, ostavljamo knjigu i uzimamo drugu. Ima i svoje omiljene pisce. Ponekad kad smo u šetnji, ako je nemirna ili joj je dosadno, zna tražiti da joj stavim neku od priča ili knjiga koje su joj snimljene na mobitelu koji joj na vrpci visi oko vrata.

Danas joj baš i nije bio dobar dan pa smo imale dodatan razlog učiniti ga lakšim i ljepšim čitajući. I tako ja čitam i odjednom se začuje zvono na ulaznim vratima. Obje smo otpuhnule jer ne volimo da nas se prekida kad se uživimo u lijepu priču, a ja sam bila uvjerena da je poštar. Stavim pauzu na snimanje i krenem prema vratima. A kad ono, nije poštar, nego naš stari susjed koji je u rukama držao zdjelu stolnog grožđa iz svog vrta.

- Donio sam malo grožđa a htio sam ti i nešto reći.

- Hvala Vam puno, volimo Vaše grožđe - rekla sam.

- Drago mi je, ali htio sam ti reći i ovo. Vjerojatno nisi primijetila, ali ja često nešto radim ispod prozora vaše kuhinje pa čujem kako čitaš. I znaš što? Ne mogu prestati slušati. Stanem i slušam. Ti tako dobro čitaš priče da ti iskreno mogu reći da nikad nisam čuo nekog tko tako lijepo čita.

- Ma nije baš toliko toga - rekla sam.

- O, je, je... Trebala bi to raditi i za drugu djecu, ja ti kažem. Kad ja slušam, ovako star, sigurno bi slušala i djeca. Šteta je da ne čuju a nekako mislim da ionako premalo čitaju.

Zahvalila sam mu. Iskreno, godilo mi je to čuti. Mada, kad malo bolje razmislim, čitam već tako dugo, gotovo svakodnevno, a to i volim raditi, da se jednostavno uživim u čitanju, i znam se kao i moja Mia duhom potpuno preseliti u priču. Tako znam i lajati, kreštati kao papiga, vriskati, pjevati, zvoncati, mjaukati, i svašta još. Mia uživa pa mi nije problem. Njeno uživanje je moje nadahnuće.

Ali, zamislio me. Pitam Miu.

- Bi li ti voljela da mama čita i za drugu djecu pa da to i oni slušaju, što ja znam, na Youtubeu, recimo?

Dobila sam sretan vrisak. I tako se danas, mada sam o tome i prije razmišljala samo se nisam shvaćala ozbiljno, rodila ideja o čitanju i za drugu djecu. Prije svega, jer to Miu veseli, a i zbog toga jer bi to možda i još neko dijete razveselilo. Zvala sam prijatelja koji se razumije u neke stvari o kojima ja nemam pojma, da li bi mi pomogao urediti snimak s pozadinskom glazbom i on je pristao. Eto. Riješeno! Samo treba početi.

To sam vam htjela reći ovim dugačkim postom. Počet ćemo sa pričama za djecu iz moje knjige: "Djeca znaju, i točka" pa ćemo vidjeti kako je to prihvaćeno. Ako bude dobro, nastavit ćemo dalje, tražeći pristanak ostalih pisaca ako žele da se njihove priče i tako čuju. Čim bude prva gotova, napisat ću objavu pa da vidimo da li je moj susjed barem donekle u pravu. Mislim da mnogi neće dijeliti njegovo mišljenje i to vjerojatno s razlogom, jer se moj istarski dijalekt previše zna umiješati u izgovor, ali što se tiče Mie, on je u pravu a to je jedino važno, zar ne? Ona je toliko zaljubljena u knjige da su postale njezin paralelni svemir, a ja se osjećam uzbuđenom zbog te ideje. Drugi nam razlozi za sad i ne trebaju.

Sa ostalim idemo po starom kad se rodi inspiracija iz života oko nas.

Vesna Ferluga - Antić