Ljudi koji vibriraju pozitivno i obavijeni su ugodnim svjetlom

Volim čitati o kvantnoj fizici, iako malo toga razumijem što piše. Ali, ono malo što mi uspije sjesti u glavu, jako me tješi. Kad nas se rastavi na manje od atoma, od kojih smo svi mi, pa i svemir građeni, recimo na elektrone, protone, neutrone, kvarkove, itd, i manje od toga, ostaje samo vibracija. Dakle, u stvari, svi smo mi samo vibracija koja se materijalno manifestira u našim umovima. Recimo, elektron, proton ili foton se mogu ponašati i kao materija i kao val i to istovremeno. Kako im paše, tako se manifestiraju. Često rade suprotno od onog što bi mi htjeli da rade u eksperimentima. Kao da imaju vlastitu pamet. To je naučno dokazano. Jako, jako čudno i van pameti, ali to je dokazano. Zgodno, zar ne? A ako smo izvorno samo vibracija, onda smo gotovo svemogući. Jedino nas pamet koči.
Kako vibriraš, tako privlačiš, kažu. Pa ne kažu to bez veze!
Ako vibriraš gorčinom, ljutnjom, mržnjom, vibriraš negativno, odbijaš sve ono pozitivno a privlačiš negativno.
Ako vibriraš ljubavlju, prihvaćanjem, suosjećanjem, vibriraš pozitivno, odbijaš sve ono negativno a privlačiš pozitivno.

E, sad... Kako vibrirati pozitivno ako ti je život težak? Ja mislim da sam to barem donekle naučila u svih ovih 53 godina. Zaista mislim iskreno kad kažem, "samo donekle", jer me ponekad, na žalost, spopadnu i "oni" dani . Evo kako ja to vidim, otprilike. 
Život je težak onoliko koliko mu daš značaj da je težak. Mnogi ljudi težinu nose na način da vibriraju njome, stalno kukaju, stalno traže da im se nešto da jer se vide zakinuti, ne gledaju oko sebe, ne slušaju, ne osjećaju druge i njihove težine jer su usredotočeni samo na nepravdu koja im je, po njima, nanijeta, pretvarajući se u ogorčene individue kojima su svi krivi što im je tako kako je. Čak i kad im se netko počne povjeravati o vlastitoj težini, vrlo brzo ga prekinu, otprilike: "A kako tek mene boli", ili "Što bih ja onda mogla reći". Jednostavno ne čuju druge. Svako pokretanje prema naprijed, već u startu proglašavaju uzaludnim, čak i vlastite angažmane, pa se ni ne pokreću. Kao takvi zrače negativnošću mada toga nisu svjesni, pa to što se malo tko s njima želi družiti, objašnjavaju time da su svi u klincu i da nikoga za nikog nije briga.

Ali, s druge strane, znam neke ljude, istina, u daleko manjem broju od ovih prvih, koji imaju teške živote, ali vibriraju pozitivno. Zbog svoje težine lako prepoznaju tuđu i, kako osjećaju tuđu težinu, imaju potrebu tješenja a ne natjecanja kome je teže. Osjećaš ih kao da su obavijeni ugodnim svjetlom jer prilaze iskrenim osmjehom, imaju nesvjesnu potrebu dodirnuti nečiju ruku ili rame u toku razgovora, i kraj njih se osjećaš sigurnom jer zrače nekom mudrošću. Ako recimo imaju dijete s teškoćama u razvoju, ne idu svijetom žaleći se, nego svijetu nastoje približiti svijet svog djeteta kojeg smatraju bogatim, drukčijim, važnim i nezaraženim većinskim, ukalupljenim mišljenjem. Svijet svog djeteta smatraju posebnim i danim radi učenja o tome što je zaista važno. Od takvih sam ljudi puno naučila i vječna su inspiracija.
A najljepše kod ljudi koji vibriraju pozitivno mi je to što su često težinu svog života u stanju pretvoriti u nešto lijepo što najčešće vole dijeliti s drugima kako bi bili utjeha. Kao u onoj, "kad ti život da limun, ti napravi limunadu". Tako znaju, na primjer, osnivati udruge koje pružaju pomoć bilo kakve vrste, pogotovo pomoć u ohrabrenju i usmjeravanju, bave se humanitarnim radom, često ostavljaju sve zbog nekog u nevolji, najčešće iz sebičnih razloga. Naime, grižnja savjesti zbog toga što nisu pomogli, a mogli su, može ih ispuniti negativnim mislima i tako bi zračili negativno i time privlačili negativno. Možda ponekad djeluju naivno i jesu naivni, ali radije će pomoći, makar malo sumnjaju, nego ne pomoći pa sumnjati u sebe i gristi se radi toga što je nekom moglo biti malo lakše da su se pomakli s mjesta i pružili mu ruku, koliko mogu.
Najveći neprijatelj pozitivnih ljudi je grižnja savjesti.

Što ljudi koji vibriraju pozitivno rade kad se sretnu s bahatošću? Primijetila sam da je izjednačuju s nedostatkom samopouzdanja i ljubavi, kako prema drugima, tako i prema sebi. Bahatost smatraju nezrelim, infantilnim, lažnim osjećajem veličine. Ukoliko je postala toliko tvrdokorna da je postala nečiji način života, osjećaju kako je osoba koja se bahato predstavlja svijetu obavijena mračnim, mutnim bojama, umjesto blagim svjetlom, instinktivno je se klone, ne ulaze u rasprave s njom kako njenom negativnom vibracijom ne bi remetili svoju.
Osobe koje vibriraju pozitivno, najčešće su osjetljive, sklonije samoći od uklapanja u masu, imaju potrebu učiti i čitati i sklone su povjerljivim razgovorima jedan na jedan koji ih pune i za koje imaju osjećaj da pune i sugovornika. To ih jako veseli jer osjećaju kako se svijetlo oko njih dvoje širi dijeljenjem i nastojanjem razumijevanja.
Tako ja to nekako vidim. Naravno, puno toga fulam i ne vidim dobro, ali nastojim učiti kako bi mi bilo lakše nositi se sa svijetom i povremenim težinama, i kako bih imala osjećaj svrhe a ne uzaludnosti.

Vesna Ferluga - Antić