Zločesti semafor

Šetamo tako Mia i ja. Ja se ušutila, gutam neku tugu kojoj, da me ubiješ, ne znam pravi razlog. Samo me pokrila, meko i ljepljivo. 
Ispod kotača Mijinih kolica šušti i pucketa otpalo lišće. Iz njenog mobitela tiho svira neka dječja pjesma. Kiša malo hoće, malo neće. Čemer jesenski. 
Odjednom, kraj nas projuri bijesan crveni auto, ne znam koje je marke jer sam nevozačica pa su mi auti samo auti. Ovaj je sav onako pic pic, krom i dodaci, a grmi brate mili kao da su mu ugradili avionski mlazni motor. Malo je morao smanjiti gas zbog oštrog zavoja, a kroz spušteni prozor, neprirodno urlanje motora koji je ipak malo morao zauzdati svoje razularene konje, nadjačavaju riječi neke pjesme turbofolka: "Ti ode na zelenooo, ja osta na crvenooo, raastaaavi nas semafoooor!"
Mia prasne u smijeh i nikako da se prestane smijati. Toliko se smijala da je počela štucati.
"To je neki jako zločesti semafor", komentiram, a ona još jače, sve joj suze uz štucanje idu. Smije se tom zločestom semaforu i nikako da prestane. I kako ćeš sad ostati tužan? Smijem se i ja, jer ne mogu se ne smijati kad nju čujem kako joj to od srca dolazi. U daljini grmi onaj crveni mlazni, s nečijim laktom koji viri kroz otvoreni prozor, uz dodatak vibrata o bezosjećajnom semaforu.
Odjednom se uhvatim da sam skroz zaboravila u sebi tražiti izvor tuge. 
"Baš sam glupa" - kažem si i na licu mjesta smislim priču o zločestom semaforu koji je na raskršću radio gluposti. Da mi je netko rekao da će mi turbofolk dati inspiraciju za dječju priču i otjerati tugu, uvjereno bih mu rekla da nema šanse.

Vesna Ferluga - Antić