Mama je zaspala

Iza Malene je ostao još jedan od onih težih dana. Od ranog jutra pa sve do večernjih sati pratile su je mučnine koje su u zadnje vrijeme opet dolazile sve češće. Ubrzo će kod doktora.
„Pomoći će“ - pomislila je - „Samo da prođem onaj grozan pregled, pikanje i sve to što se mora. Prošli put je pomoglo. Mama mi je dala onu tabletu pa je sad malo bolje. Malo me boli u kuku, ali to je nešto drugo. I to prođe kad me namjesti u onaj položaj. Samo da ne moram u bolnicu. Mama kaže da vjerojatno neću morati. Pa, što ako i moram! Ona će biti sa mnom. Neće me ostaviti. Nije nikad!“ – tješila se.
Mama se potiho raspjevala dok ju je presvlačila. Malena ju je pažljivo slušala, jer mama je znala uz neku poznatu melodiju izmišljati jako zabavne stihove, što ju je tjeralo na smijeh. Tako bi zaboravila da joj je muka. Ponekad bi tako i skroz prošlo na duže vrijeme. A i čitanje knjiga i veseli razgovori i planovi bi znali učiniti čuda. Šetnje su je smirivale. Ali, sad je zima stisla pa je to bilo malo teže izvesti. Znale bi barem trknuti u obližnji kafić, da malo razbiju rutinu, ako bi prošle mučnine. Ili u trgovački centar u kojem je bilo toplo.
„Samo da snijeg ne padne. Po snijegu se ne mogu voziti kolica“ – nadala se toplijem danu sutra.
Gledala je mamu dok se prepuštala njenim rukama koje su joj masirale bolni trbuh. Pjevala je tiše nego inače. Manje je pričala. Nekako je bila odsutna. Kao da nije sasvim tu. Malenu je to plašilo.
„Mama?“ - zazvala ju je da joj skrene misao koja ju je udaljavala od nje.
„Molim, ljubavi?“
„Njiga?“ Ono „K“, nikad nije mogla izgovoriti. Nije bilo ni važno. Mama ju je razumjela.
„Što ćemo sutra čitati? To te zanima?“
„Hm!“
„A da trknemo u knjižnicu i nađemo nešto novo?“
„Hm!!!“ – rekla je oduševljeno.
„Dogovoreno! Pokušat ćemo pronaći neku jako lijepu knjigu. Prošli put baš i nismo pogodile, ha?“
„A što ja mogu kad mi se ne sviđaju svakakve knjige. Volim stare knjige i vesele knjige o psima. Takva nije bila ni jedna od one tri“ – htjela joj je reći, ali mama ju je svejedno razumjela po negodujućem izrazu na licu.
„Ne brini, ovog puta ćemo se više potruditi, samo moraš biti strpljiva dok tražimo. Može?"
„Hm.“
„Ok, dogovoreno. Je li sada trbuščić bolje?"
„Hm.“
Mama je htjela dohvatiti nešto iza njenih leđa, ali joj se oteo bolan uzdah i povukla je ruku natrag. Malena nije voljela kad je mamu nešto boljelo.
„Mama?“
„Sve je u redu, ljubavi. Samo sam malo umorna i malo me boli rame. Sad ćemo se naspavati i sutra smo kao nove.“
„Hm.“
Malena se opustila u svom položaju u kojem je njeno tijelo bilo najopuštenije jer se tim posebnim položajem smanjivao spazam u mišićima. Mama je legla kraj nje. Poljubila ju je i zaželjela laku noć. Malena je još htjela pričati. Nije voljela kad je mama tako tiha i kad su joj pokreti sporiji nego inače. Mislila je, ako pričamo, mami će biti bolje i ja se neću više plašiti.
„Mama?“
„Molim?“
„Am?“
„Što ćemo jesti sutra?“
„Hm.“
„Ne znam, zlato, nisam o tome razmišljala. O tome ćemo misliti sutra. Hajde, sad se opusti, misli na nešto lijepo pa ćeš brzo zaspati. Imale smo ludi dan. Malo smo umorne. Moramo se odmoriti.“
„Hm.“
Malena se osjećala umornom ali htjela je otkloniti mamin umor. Nije voljela mamin umor. Neko vrijeme je malo razmišljala.
„Mama?“ – zazvala ju je tiho. Htjela ju je pitati da li će sutra ići još negdje u šetnju osim u knjižnicu. Mama se nije odazvala. Malena je okrenula glavu da je vidi. Mama je zaspala.
„Neka spava“ - pomislila je - „Kad se naspava, probudit će se. Mama se uvijek probudi da mene spremi i onda ćemo ići negdje. Samo da ne padne snijeg ili ne zapuše hladan vjetar.“
Osjetila je kako su i njoj kapci sve teži.
„Nema veze što je umorna. Sutra ćemo se probuditi i idemo u knjižnicu i svugdje! Čitat ćemo. Mama se uvijek probudi na vrijeme, još puno prije mene. Mama se uvijek probudi i onda bude vesela“ – zaključila je i utonula u san.