Nije me bilo dugo vremena, ali tu sam negdje. Nešto ne pišem baš u zadnje vrijeme, ali doći će i to vrijeme kad ću opet propisati, jer znam sebe. Lakše je kad se neke stvari izbace na vidjelo, pogotovo emocije. A još je ljepše kad se netko u tim emocionalnim zavrzlamama prepozna i bude mu lakše kad zna da se još netko tako osjeća i da to nije toliko strašno kako mu se čini, nego je samo dio puta koji daje naslutiti neke nove smjerove, a novi smjerovi i novi počeci ponekad znaju biti teški, ali i nužno potrebni.
Ali sam u međuvremenu, dok mi novi tekstovi ne nađu put, snimila još jednu priču iz moje knjige, "Djeca znaju, i točka". Nadam se da će se svidjeti vašoj djeci, a i vama koji još uvijek volite slušati priče. Ja ih volim i sa mojih pedeset i tri. Toliko ih volim da ne mogu ni zamisliti život bez priča i knjiga. A ni pisanja, kad smo već kod toga.
Ovo je jedna simpatična priča o ljubavi, odanosti, razumijevanju i opraštanju između Lucije i njenog djeda Josipa.
Zajedno znaju upasti u razne neprilike, ali ljubav između njih uvijek zna naći put k sretnom svršetku.
Ovo je prva priča o Nonetu Brundi i Luci Mićoj, bit će ih još!
Nadamo se da će vam se svidjeti njihove dogodovštine.
Do idućeg čitanja!