Svako je malo dijete ponekad puno pametnije
od svakog naoko odraslog stvorenja.
Odrasli za odgovore, a još manje za pitanja
prečesto nemaju previše strpljenja.
Odrasli misle, ako previše pitaju
ispast će kao da bez mozga naokolo skitaju.
Čvrsto trube svoje, čak i kad znaju da vjerojatno nisu u pravu.
Tako ne moraju često oko nečega razbijati glavu.
Maleni će mudrica, na primjer, pitati:
"Zašto skitnice uvijek moraju skitati?
Zašto ova velika djevojčica ne hoda sama?
Zašto sjedi u kolicima koja gura njena mama?
Zašto je ovaj barba toliko siromašan da prosi?
Zar on nema nikoga da mu hranu nosi?
Zašto Juričin tata više ne voli njegovu mamu?
Zašto neki ljudi vide samo tamu?
Zašto neka djeca nemaju topli dom?
Sva bi ga djeca trebala imati, da je po mom."
Odrasli će na pitanja najprije mrko obrve skupiti
ali će, misleći da ispadaju jako mudri, nerazgovjetno odgovoriti:
"Zato što je to tako!
Nekima život krene naopako.
Ne možeš ti to razumjeti, još si mali.
Kad budeš veći, bit će ti jasnije kako stoje stvari."
Mali mudrica zna da na pitanja odgovor dobio nije,
iako mu se tata samopouzdano smije.
Nije mu jasno kako nečija visina s time ima ikakve veze,
pa mu tatin odgovor zvuči totalno bezveze.
Zato odlučno, jer želi da jasno shvati,
tatu za ruku čvrsto uhvati:
"Ali, zašto, tata? Zašto nekome život naopako krene?
Zašto netko nema, a netko ima takve probleme?"
Tata tada pažljivo tv-ekran prati.
"Zašto?" i on želi znati.
Možda da sina pita što on misli, zašto je to stvarno tako?
Zašto je nekima tako naopako?
Možda bi mu sin u svojoj nevinoj logici iskreniji odgovor od televizije dao.
Ali, tata misli da bi tada na svom ispitu "tate-mate" sigurno pao.
Zato se ne usuđuje da svog sina nešto pita.
E, moj tata...
Tko pita, ne skita!
Vesna Ferluga - Antić