Moj anđeo u krilu nosi ogledalo

Kroz ova zadnja dva desetljeća mene vodi anđeo, 
moje dijete koje nije s ovog svijeta, jer kako može biti?
Ne zna lagati, ne želi trgovati, nema potrebu sličiti.
Ne priča riječima, ne grli rukama, ne korača nogama.
A opet, priča, grli i putuje kao nitko koga znam.

Moj me anđeo naučio da govorim iskreno, dušom.
Da prihvaćam.
Neke to uplaši.
Jasno mi je zašto je to tako u svijetu trgovanja, gdje se čak i duša 
zna prodati za malo osjećaja prihvaćenosti ili moći.
Ne zamjeram im. I ja se njih ponekad bojim.
Te njihove lakoće odbacivanja svega što je drukčije od njih.

Ponekad me i te godine što se tako tiho slažu jedna na drugu, jako plaše.
Ne zbog mene, nego zbog moga anđela.
Tko još na ovom svijetu razumije 
da se može grliti bez ruku, pričati bez riječi, koračati bez nogu?
Kad samo majka jasno vidi da se to može?
Kad drugi samo vide što moj anđeo ne može?

Umorio me taj strah od ovakvog svijeta kad mene više ne bude kraj mog anđela.
Malo pomalo, pobjegla sam u njegovo krilo.
Jer, ne uči me svijet.
Uči me to malo krilo u koje stanu sve tajne na koje ljudi većinom žmire.
Svijet je prečesto gluh.
Ima ruke a ne grli.
Ima noge ali nigdje ne putuje.
Usne mu jasno oblikuju riječi ali ne govori riječima prihvaćanja.
Jer, svijet čeka da mu drugi kažu što, kako i gdje.

Moj anđeo u krilu nosi ogledalo.
Onaj tko ne okrene glavu kad ugleda svoj odraz 
u krilu mog anđela,
s nama putuje jedan dio puta.
Više me ne umaraju odlasci.
Umaraju me zaključci bez znatiželje.

Moj anđeo i ja, ne čekamo više.
Nemamo vremena za to.
Tko želi, doći će, toliko znamo.
Tko se uplaši svog odraza, otići će čekati nekog drugog 
za kog misli da zna grliti jer vidi da taj ima ruke,
nekog tko putuje tijelom jer ga noge služe,
nekog tko priča, jer se ne srami, pa zvuči kao da ima sve odgovore, a oni ih traže.
Otići će čekati privid života i rasta bez bola.

Moj anđeo i ja živimo usprkos bolu,
postepeno smo prihvatili bol kao dio puta.
Nije uvijek lako to prihvaćanje, ima i onih dana, ali
pričamo,
grlimo se,
slušamo,
putujemo, usprkos svemu.
Jer, samo to zaista i imamo. 
Ja svog anđela s ogledalom u krilu,
a moj anđeo mene da ga predstavim svijetu
Neki će se ugledati u odrazu i uplašiti se.
Oni rijetki a tako dragocjeni će ostati.
Oni su naše svjetlo u svijetu koji je slijep i gluh za različite.

Vesna Ferluga - Antić