Tiho

Svijet je sve bučniji, a ja sve tiša. Sve više to kod sebe primjećujem.
Svijet viče. Stalno netko nekoga pokušava nadglasati i tako nitko nikog ne čuje. Ta mi je buka svijeta počela smetati jer u njoj ne nalazim iskrenu namjeru. Vičući; „Pravda! Pravda!“, i upirući prstom, rijetko tko vidi vlastitu nepravdu i vlastitu odgovornost. 
Po kafićima se izmišlja dim kako bi se pravedno, sa uskličnikom na kraju, moglo zaključiti; „Gdje ima dima, ima i vatre!“
Prenaporna i uzaludna mi je nekako postala ta sveprisutna buka. Bižuterijska i neonska.

Budim se u najtiši sat jutra, dok se sunce tiho izvlači iz zagrljaja tame. To je moje slobodno vrijeme u kojem beskrajno uživam i u kojem punim baterije za dan pred sobom.
Tiho kuham kavu i pišem polaganim, sporim tempom, slovima koja ne viču, više šapuću, najviše meni. Tako jasnije vidim što od mene izlazi van.
Televizija šuti. Novine ne otvaram. Naslovi i komentatori vrište; „Senzacija! Šokantno!“, a ja samo želim čuti što mi tišina šapuće. Sve se više na to oslanjam. Buci ne vjerujem, jer se pretvorila u kakofoniju koja samo nakratko uznemiri prostor o čije se zidove odbija. Ona odvlači pažnju s bitnog. Kao i vječno rolanje mišem. „Too much information“, ne stigne duša ništa upiti do kraja, a sve što prst duže rola, postaje i neosjetljivija.

Sa kćerkom u invalidskim kolicima šetam uz laganu muziku koja se tiho ali postojano šulja u bučan svijet iz njenog mobitela. 
Tiho pjevuckam, tiho uzimam kavu i toplu čokoladu iz automata, sjednemo na klupicu u hlad ispred knjižnice, tamo nam je najmirnije, i tiho pričamo nešto što nas može ohrabriti i nasmijati. Namjerno. Buka tu nema nikakvu moć. Mi smo se od nje distancirale sa svojim viđenjem svijeta u kojem nastojimo naći ljepotu kako bi imale snage. Ponekad svrate prijatelji koji znaju da smo vjerojatno tamo u određeni jutarnji sat. Nama je to lijepo i veselimo se tome.
Tiho pričam priče mojoj kćeri.
Tiho razgovaram s prijateljima oči u oči nastojeći im biti utjeha a ne obaveza, kao što su i oni meni.

Volim tihe ljude. Imam prijatelje koji pričajući tiho, pričaju glasnije i dopiru dalje od svih onih što buče. Dopiru dalje, jer dopiru do duše. Nije važno da li samo do jedne ili više njih. Bitno je to da, ne vičući: „Gledajte me! Slušajte me!“, uspiju tihim glasom, koji šutke stavlja do znanja; „Gledam te. Čujem te“, smanjiti nečiju bol, samoću i osjećaj izgubljenosti. 
Volim kad imaju toliko povjerenja da baš meni tiho priznaju težinu s kojom se nose. To me čini da se osjećam voljenom i zahvalnom.
Bol je tiha. Čuva se za one rijetke i za jastuk koji upija suze, skrivajući ih među komadićima spužve. Kada bol stalno viče, nadglasavajući se s tuđom boli kao da ima više prava na postojanje, onda ona želi neku korist od toga. Imam dovoljno godina da znam da svatko nosi neku vrstu boli i da ni jedna nije manje ili više vrijedna, i ni jedna ne boli više ili manje od tuđe. Svačija je bol neka vrsta životne škole i nikad nikome nije laka.

Jedino je tiho za mene postalo iskreno.
Ponekad u toj tišini vidim nešto čudesno, nešto što je puno veće od nas samih, mora biti, jer sasvim odudara od buke svijeta, i sasvim je neobjašnjivo. Tiho je a svemoćno, neopisivo riječima. Možda ću se jednom ohrabriti da pišem i o tome, svjesna da će malo njih razumijeti, a možda se i ugodno iznenadim. Ima puno duša u vječnoj potrazi za nečim što je utjeha u toj sveprisutnoj, hvastavoj buci.

Kad bi svijet postao tiši, uspio bi čuti nečiji šapat koji se ne želi nametati ali je žedan ljubavi i prihvaćanja. Sve bi onda dobilo novi smisao. Svijet ne bi trebao reklame i neonska svjetla koja bljeskaju da privuku pažnju.
Imao bi dušu koja čuje.

Vesna Ferluga - Antić