Daj mi, tata, ruku da mi pokažeš svoj svijet.
Tako ću biti spremniji za let.
Puno toga želim znati.
Možda mi na neka pitanja možeš lako odgovor dati.
Recimo, da li ono veliko stablo osjeća svaku svoju granu?
Ako mu neku odsiječeš, da li je tužno, da li to osjeća kao ranu?
Kako to da neki, koji ne vide od rođenja, znaju da je svijet lijep?
A netko, kog oči dobro služe, za ljepotu zna biti slijep?
Zašto netko tko hodati ne može, u životu zna stići jako daleko?
A nekome tko hoda bez problema, teško je sve što je negdje preko ?
Zašto se za nekoga, tko ne može savladati gradivo u školi, kaže da je jadan?
Možda je taj netko drugačijeg znanja, umjesto bubanja, gladan?
Daj mi, tata, ruku da ti pokažem svoj svijet.
Tako ćeš i ti biti spremniji za daljnji let.
Puno toga te buni, vidim da je tako.
Možda ti ja mogu dati odgovore na neka pitanja lako.
Znam da te na poslu šef stalno gnjavi da radiš više.
Ali, ako si stalno zbog toga ljut, ja onda ne znam da li me voliš najviše.
Recimo, vidiš onu lokvu što se ljeska na suncu nakon kiše?
Ako po njoj skačeš, možda ćeš promočiti cipele, ali će ti srce kucati tiše.
Vidiš onaj oblak što ima oblik debele knjige?
Ako dovoljno dugo gledaš u što se dalje pretvara, zaboraviš na brige.
Kad bi poljubio mamu i kad joj nije rođendan ili tako nešto, tek tako, iz čista mira,
ona bi manje umorna bila, jer bi češće pjevala uz muziku koja s radia svira.
I znaš što još, tata?
Nije toliko važno ono znanje koje se krije iza nekog ekrana ili aparata.
Za mene je važnije znanje koje mi tvoje srce iskreno kaže,
jer sam u zadnje vrijeme otkrio da ono nikad ne laže.
Ljudi ponekad lažu, možda zbog toga da ne bi ispali slabi i mali.
Ali, ako iskreno i hrabro pustiš srce da priča, onda ti ništa, ama baš ništa, ne fali.
Vesna Ferluga - Antić