Iz knjige u nastajanju, `Moć nemoći`

Jednom sam sjedila na klupi ispred rehabilitacije s još jednom mamom Nadom i hvatala zalet dok su nam djeca spavala. Obje smo zapalile cigaretu i kao u kazalištu gledale prizor koji se upravo odigravao pred našim očima. 

Ispred odjela se parkirao auto karavan. Iz njega su izašla dva kršna muškarca, nasmiješena od uha do uha. Iz odjela su u isto vrijeme izašle doktorica i njena glavna sestra, isto nasmiješene. Jedan je muškarac otišao do prtljažnika i otvorio ga, objašnjavajući usput, ne bez ponosa:

- Evo, doktorka, kao što sam i obećao, samo najbolje za Vas.

Doktorica je, vidjeći sadržaj u prtljažniku, ganuto sklopila ruke, dok je sestra svojom rukom u čudu prekrila usta. 

- Ma, niste trebali – komentirala je doktorica.

- O, trebao sam, trebao – mirno je odgovorio muškarac, vjerojatno otac nekog djeteta koje je bilo ili još uvijek jest na rehabilitaciji, ali nije dodao ništa više. Kad sam si kasnije vrtjela taj film u glavi, nisam mogla odrediti da li je ta konstatacija bila sarkazam ili udvoravanje. 

Muškarac je rukom pozvao prijatelja ili rođaka koji se do tada nervozno vrpoljio na mjestu i usput pitao:

- Kamo ćemo? U garderobu kao i zadnji put?

- Ma, najbolje tamo, da. U kancelariji bi se previše osjećao miris a i ne bi bilo lijepo za vidjeti – rekla je ona.

Muškarac je kimnuo i na rame si naprtio veliki but pršuta. Drugi muškarac je predao veliku papirnatu vreću glavnoj sestri i svi su zajedno, nekako usiljeno čavrljajući, krenuli prema garderobi za koju ja nisam ni znala da postoji pa je vjerojatno bila za zaposlenike. Tek kad su nestali, postala sam svjesna da su mi usta otvorena. Bile smo pomalo skrivene iza grana jednog stabla, ali još su neke majke bile vani i sav se taj prizor odvijao bez nekog skrivanja, kao da je služio za primjer. 

- O, bemti! – dahnula sam.

- Aha – potvrdila je Nada.

- Možda je to naručila i kupila? Možda nije ono što smo na prvu pomislile? – Nada je dramatično zakolutala očima na ovaj moj pokušaj da si objasnim što sam to upravo vidjela.

- Misliš da je uz domaći pršut naručila i ovo zamotano što viri iz vrećice?

- A, što ja znam. Moguće je, zar ne?

- Tebi je ovo prvi put da si ovdje? – pitala je nešto što joj je bilo očito.

- Ovo nam je kraj prvog kruga. Tu smo trinaest dana.

- Je li te ikad ujutro pozdravila kad je došla na odjel?

- Nikad. Uopće me ne doživljava. Kao da sam zrak.

- Aha. Da li ti je u ovih trinaest dana pregledala Miu?

- Nije. Samo kad smo bile na redovnom pregledu pa nas je uputila da napravimo uputnicu i dođemo ovamo.

- Nisi platila – znalački je konstatirala iskusnija majka petoro djece.

- Što nisam platila? – pitala sam u čudu, na što je ona opet zakolutala očima kao da govori s malim djetetom koje nešto, što je očito, nikako da shvati.

- Što! Što! Pa to, da vas doživi – rekla je nestrpljivo. Bila je to jedna srčana, korpulentno građena i pomalo gruba mama, ali sviđala mi se njena direktnost i iskrenost i voljela sam s njom piti kavu i razgovarati.

- Ma nemoj mi reć! Zar ona ne dobiva plaću? Zar joj to nije posao i zar nije plaćena za to da doživi našu djecu? – rekla sam u strastvenom tonu izljeva pravednosti.

- Dobro došla na planetu Zemlju, a pogotovo u Hrvatsku – mirno je rekla.

- A, jesi li joj ti platila? – iskreno sam htjela znati.

Bacila je opušak na pod, zgazila ga čizmom, pljunula u stranu poput nekog iskusnog radnika na baušteli i mirnim, pomirenim tonom rekla.

- Jesam. A platit ćeš i ti.

- Ni mrtva! 

Slegnula je ramenima, prekrižila mišićave ruke preko dojmljivog poprsja, ušmrknula se i rekla;

- Poslije toga mi pregledava dijete. 

- Ali, zar je nitko nije prijavio?

- Brate mili, pa gdje ti inače živiš, ženo? Ovo je devedeset i sedma! Sad imamo Hrvatsku, netko više a netko manje. Bilo je i takvih koji su je pokušali prijaviti. A evo, ona još uvijek nosi pršute u garderobu, uz neizbježno, „maa nisteee trebaliii“ – to je tako otegnula visokim slatkastim glasićem da sam prasnula u smijeh.

- Pa kako može? Kako se može tako bogatiti preko bolesne djece? Kakva je to osoba? Zar ona nije polagala Hipokratovu zakletvu?

- Pusti ti Hipokrata, jebo te on! Ima doktora koji se drže onog što su mu obećali, a ima i onih koji su iskoristili rat da ga ubiju. Ova je svog davno pokopala. Ja se često pitam, što radi sa svim tim bocama, kavama, bombonjerama i keksima. Dovoljno godina sam tu da znam koliko toga dobije. U svakom slučaju dovoljno da može otvoriti onu trgovinu, kako se ono zove, sa delikatesama. Ne može sve to pojesti ni popiti, nema šanse, pa čak ni da to rasporedi na cijelu svoju obitelj i prijatelje, ako ih ima. Svi bi imali dijabetes, kolesterol i bili alkoholičari, sto posto. A sve te delikatese u vrećicama samo su maska za bijelu ili plavu kuvertu. Ili pršut, kao što si vidjela.

- Koliko si ti platila? – htjela sam znati cijenu doktoričinog doživljavanja.

- Tisuću maraka, plus vrećica s delikatesama svaki put kad dođem. Sve domaće, majku joj.

- Ma, daj! Ja nemam te pare. I da imam ne bih joj dala, nema šanse! Uostalom, roditelji su krivi što su je na to navikli. Trebali bi prekinuti s tom praksom pa neka radi za plaću, kao što i treba raditi. O, majko mila, što sve neću doživjeti! – bila sam stvarno ljuta.

- Ateriraj – rekla je, dobrodušno me pljesnula po leđima da sam umalo ljosnula s klupe, zapalila novu cigaretu i završila s tom temom.

Uspješno sam se tome odupirala jer mi u stvari i nije bila toliko potrebna. Više su mi značile fizioterapeutice zbog kojih smo i bile ovdje. One su nam određivale vježbe koje ćemo raditi kod kuće i od njih sam najviše doznavala o napretku mog djeteta. Doktorica bi Miu pregledala zadnji dan boravka na odjelu, napisala otpusno pismo uz preporuku za dalje, a u ona naredna dva puta kad je Miu premjestila na drugi odjel baš i nije to mogla ne napraviti, jer je Mia bila očito bolesna s visokom temperaturom. Nije mi uopće bilo jasno zbog čega joj roditelji imaju potrebu dodatno plaćati, i to ne malim iznosima. No, uskoro sam aterirala, kao što je Nada i znala da kad tad hoću.

Vesna Ferluga - Antić