Sanjam da više ne moram sanjati

Zbog moje kćeri i druge djece s teškoćama, kao i zbog osoba s invaliditetom, voljela bih da je ovo humaniji svijet, pogotovo zemlja u kojoj su rođeni. Ali, nije. Ova je predivna zemlja sve, samo nije humana u odnosu prema njima. Ponekad imam osjećaj da je prekrasna oku ali bolesna za dušu.
To se vidi najviše po tome što su zbog bolesti djeteta čitave obitelji tretirane kao socijalni slučajevi i samim time im se ne da nikakva šansa za dostojanstven život. Stavlja ih se u sličan rang s obiteljima alkoholičara, narkomana i raznih lezilebovića kojima najbolje od ruke ide praviti djecu ali ne i traženje posla.
Preoštra osuda? Ne znam... Po meni, alkoholizam, narkomanija, neznanje i gotovanstvo jesu bolesti ovog društva, ali to su bolesti koje si je čovjek sam prizvao. Dijete s teškoćama i njegova obitelj nisu izabrali bolest kao stil života, ali ih se tretira kao da su za to kažnjeni degradirajući ih u socijalne slučajeve.

Hajdemo malo maštati o nekom utopijsko humanijem društvu. Nikako se ne bi trebalo nazivati utopijskim i plodom mašte, ali u ovakvom ustroju gdje se politika najviše brine o prikupljanju što više kvadrata i što više računa u stranim bankama, to na žalost ne možeš drukčije nazvati.
Prekjučer smo osnovali udrugu roditelja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Zaklela sam se sebi da ću je nastojati voditi kao da to nije utopija i da me uopće neće zanimati rečenice tipa, “to je nemoguće“, „sanjaš, nitko to neće zarezivati“, „previše očekuješ“ i takve obeshrabrujuće poruke koje su iznikle samo zbog predugog gledanja televizije, prazne sabornice, preduge loše vlasti čija se politika polako ušuljala u svijest kao neka normala, čak i zabava za sprdajuće statuse na fejsu, ali na kraju se pretvorila u kolektivnu letargiju i nekakvo tužno pomirenje koje bi imalo naslov; „Ionako ja tu ništa ne mogu“.
Dakle, ja sanjam da više ne sanjam. Zbog tog sam se sna spremna istrošiti do kraja. I ne samo ja, vjerujte, ima nas puno koji tako budno sanjamo i ima nas nekoliko koji taj san žele pretvoriti u javu. Zašto? Zbog naše djece koja su u ovoj zemlji zadnja rupa na svirali bilo koje vlasti, čije su obitelji prepuštene same sebi i svojim snagama i koje se lome za osmijeh svog djeteta nakon svega što su prošli. Koje imaju noćne more zbog straha što će biti s njihovom djecom kad njih više ne bude i koje mole da im dijete umre barem minutu prije njih jer znaju da za djecu s velikim teškoćama bez njihovih roditelja nema budućnosti. Zbog zaboravljenih, zanemarenih i istrošenih obitelji koje ne znaju kako dalje pomoći svom djetetu s tim mrvicama sa švedskog stola gramzljive tete Vlade, s tim mrvicama pomoći tete Socijale, a nitko im konkretno ne zna pokazati put. Jebiga, malo nas ima i nismo neko značajno biračko tijelo. Za razliku, recimo, branitelja. Nas nitko baš ne spominje u izborno doba.

Sanjam da sretno odlazim s ovog svijeta jer znam da moje dijete može preživjeti i bez mene. Zasad samo sanjam o tome jer znam da u ovakvom društvu neće. Moja je noćna mora neki dom u kojem će samo ležati jer nema dovoljno kadra da joj se netko posveti i ispuni je toplinom, puna lijekova za smirenje jer se nema vremena za ispunjavanje njenih želja i sklonosti, dok joj zbog nedostatka topline tijelo ne postane prehladno i odluči da srce nema više što čekati, niti koga. Znam reći da ću živjeti barem 170 godina jer sam svjesna toga da me u ovoj državi, koja sebe voli nazivati socijalnom, nema tko zamijeniti, čak ni u osnovnim potrebama.

Sanjam da postoji veliki komad zemljišta na kojem niču kućice koje će postati budući domovi našoj djeci. Djeci koja su odavno visinom prestala biti djeca, ali dušom su zauvijk ostala nevina, zaigrana i puna povjerenja. Stambene zajednice. U svakoj kućici par djece o kojima se brinu tete u tri smjene. Okoliš čine stabla voćki, parkić i pitome životinje. Kućice koje će djeca doživljavati svojim domom. Ujutro se bude, odlaze u obližnji dnevni centar u kojem se druže, vježbaju, imaju terapije prema potrebama, ručaju, šetaju, odlaze na razne događaje, razni događaji dolaze k njima, a kad se umore, vraćaju se u svoju kućicu na odmor, svojim tetama i cimerima.

Sanjam kako je, dok sam još ovdje, postepeno privikavam na taj novi dom, kako je gledam da se polako privikava na pomisao da ima još jednu obitelj, da mama nije sve na svijetu. Vodim je tamo, polako i oprezno, jer naša djeca nisu od rana navikla na to da će jednom imati samostalan život, ne mogu se na to ni priviknuti jer su većinom sto posto ovisna o tuđoj pomoći. Ispočetka tamo bude samo pola dana, pa postepeno cijeli dan a naveče dođe kući, pa onda dva dana za redom u stambenoj zajednici a tri dana kući, dok se to postepeno ne pretvori u trajni boravak kojeg je ona prihvatila kao obitelj i kojeg vidi kao sigurnost. Ja je u svojim poznim godinama posjećujem, vodim je u šetnju, čitam joj knjige, sve dok mogu.
Vidjeći je zadovoljnom, mirno se prepuštam starosti i bez straha odlazim na neki drugi svijet, uvjerena da sam napravila sve u mojoj moći da nakon mene ima još nekog kome se raduje i koga voli, i tko nju voli.

Eto, to bi za mene bilo humano društvo.
Naravno, u toj mašti o boljem svijetu za moje dijete postoje samo dvije prepreke koje sam čula i koje ću još čuti nebrojeno puta: „to košta“ i, „problem su nalaženje i plaćanje kadra“.
Iskreno, ne zanima me. Postoje brojni načini za dolaženje do novaca. Preko udruživanja udruga koji putem zajedničkog projekta prema EU dolaze do sredstava, do humanitarnih akcija. No, pare nisu problem. Problem je svijest ljudi koji zbog omotanošću letargijom i komoditetom već unaprijed procijene da je to nemoguće. To je najveći problem.
Ali, ja ću taj san budna sanjati dok god živim, i pokušati rukama i nogama pretvoriti ga u nešto konkretno. Srećom, ovih sam dana upoznala ljude koji se ne čude tom snu, koji misle da je dobro sanjati i koji su odlučili dati sve od sebe da nam se pridruže pa da to i dočekamo. Da li ćemo uspijeti? Vidjet ćemo. Želim vjerovati da u ovoj socijalnoj državi koja to nije, u ovoj rasprodanoj, opljačkanoj, izbetoniranoj zemlji punoj prirodnih ljepota ipak postoje ljudi čija je ljubav dovoljno jaka da pobijedi papirnate prepreke i prepreke u glavama. Smatram da mi je to dužnost kao majke koju se degradiralo do te mjere da je ljuta zbog osjećaja nemoći kojeg su stvorili tako da je mrvicama pokušavaju ucijeniti na šutnju.
E, pa moje dijete nije zaslužilo mrvice. Zaslužilo je dostojanstven život i osjećaj pripadnosti i kad mene ne bude bilo, a ja sam zaslužila otići mirno, znajući da je negdje prihvaćeno!

Vesna Ferluga - Antić