Možda, ipak

Došlo je neko čudno vrijeme.
Čovjek se boji vlastite sjene.
Kad netko prema njemu krene,
gotovo što mu na glas ne vikne, bjež' od mene!

Svi su doma, slušaju vijesti koje su koma.
U trbuhu strah buja, hvata nas anksiozna huja.
Nema ni zagrljaja, ni dodira, ni poljubaca više.
Čak i kad telefoniraš pričaš što tiše.

Iza maske osmijeha nema.
Unutar rukavica zvijer drijema.
Bojimo se jedni drugih kao što nismo nikad prije.
U glavi svatko svoj strašan scenario brije.

Ali, više nema ni Srba, ni Slovenaca, ni Bosanaca, ni Hrvata.
Ta se nevidljiva zvijer za sve jednako hvata.
Nema ni ustaša, ni četnika, ni partizana.
Svima nam je zajednički strah kao otvorena rana.

Možda nas sve to nečemu drugom vodi.
Možda nakon toga shvatimo kolika je sreća živjeti u slobodi.
Slobodi od uskogrudnosti i površnosti duše.
Možda nam nakon toga neki novi vjetar u jedra zapuše.

Vjetar kojim ćemo jedriti jedno prema drugom bez straha
i prestati živjeti u sjeni nekog prošlog rata.
Zaista bi nakon toga bilo tužno da sudimo jedno drugom zbog mjesta na kojem je netko rođen.
Možda će nakon svega toga svatko lakše pristati da bude svojim otvorenim srcem vođen.

Vesna Ferluga - Antić