- Tata? Kad ćeš doći kući?
- Ne znam, srce, kad mi budu rekli da smijem.
- A, možemo onda mama i ja doći kod tebe u Njemačku?
- Ne, znaš i sama da ne možete. Objasnili smo ti zašto a ti si pametna cura, zar ne?
- Jesam. Svi se skrivamo od Korone. Vidiš da znam.
- Tako je. Kad više ne bude opasna opet ćemo biti zajedno.
- Glupa virusica! Baš je glupa! I sigurno je ružna.
- Virusica?
- Pa, Korona je žensko ime. Kad bi se zvao Koron onda bi bio muško.
- Vidiš, nisam o tome razmišljao. Stvarno imam pametnu kćerku.
- Imaš, tata. Meni Korona zvuči kao da je ime za neku vješticu. Jel'da?
- Hmmm... Stvarno tako zvuči.
- Sigurno ima i veliki i krivi nos. I one dlakave bradavice. I ružne zube.
- Mislim da virusi baš i ne sliče na ljude. Nimalo. Više su nekako... hmm... loptasti.
- Svejedno. Vještice se mogu pretvoriti u svašta. A kako nešto tako malo može biti tako veliko?
- Kako to misliš?
- Pa, ne može se vidjeti bez jakog povećala a tako je opasna.
- Vjerojatno je tako opasna baš zbog toga jer je ne možemo vidjeti. Da li se čuvaš? Ne gnjaviš mamu da idete van?
- Jučer sam je samo kratko gnjavila, ali stvarno kratko. Samo pet vremena. Bilo mi je dosadno, ali smo poslije izmišljale priču pa sam zaboravila na van.
- Budi dobra, ok? Nikome nije lako stalno biti doma.
- Ufff, nije lako. Pretvorit ću se u kiseli kupus. Ili krastavac.
- Kiseli kupus?
- Čula sam kad je susjeda preko terase rekla mami da ćemo se svi ukiseliti.
- Kad me puste doma, što hoćeš da ti donesem?
- Puno zagrljaja. Trebat će. Više se nitko ne grli, ne smijemo. Tako su rekli na televiziji.
- Hoću, obavezno.
- Vježbaj ruke, tata. Da ti budu jake.
- Hoću.
- Hoćeš mamu još malo?
- Može.
- Maaamaaa! Treba te moj tata!
Vesna Ferluga - Antić