U redu
Čekala je u redu kao što je i red.
Čekala je s maskom na licu.
Ispred i iza nje razmak od metar i pol do dva do drugog ljudskog bića.
Nevidljivi zid. Ne može biti viši i širi od toga.
Ali, tako sad stvari stoje, takav je red.
Tužno joj je koliko to sve više postaje u redu.
Srela je prijateljicu iz školskih dana. Tada su si bile najbolje.
„Uh, ne smijemo“ rekle su u isti tren kad su se oduprle nagonu da se zagrle.
Razgovarale su preko tog nevidljivog zida.
Imala je osjećaj kao da moraju vikati da bi se čule.
Ali, takav je sad red.
Otišla je kući s osjećajem neispunjenosti, s nekim nedostajanjem u srcu.
Nekad je imala naviku dodirivati ljude dok s njima razgovara.
Za mišicu ruke, za rame, osjetiti mekoću kose onog koji joj je drag.
Voljela je taj osjećaj prisnosti kroz dodir.
Sad je zabranjeno. Nije u redu.
Ponekad se zaboravi i krene rukom.
Ljudi ustuknu. Bude ju sram te svoje navike koje se mora riješiti.
Osjeća se kažnjeno.
Neki je dan gledala film o zombijima. Glupi film, ali nešto ju je vuklo.
Nije ju bilo strah. Plakalo joj se.
Pedeset nemislećih napada jedinog tko još uvijek misli svojom glavom.
Zombiji nemaju potrebu misliti.
Kolkektivna svijest je opravdana, makar bila i ubilačka.
Takav je njihov red, i to im je u redu. Nema osjećaja odgovornosti.
Je li i ona postala zombi?
Idućeg je dana opet morala u red.
Stajala je tiho s maskom na licu.
Kao i svi.
Pogledala je malu djevojčicu koja je stajala s majkom metar i pol ispred nje.
Trogodišnja djevojčica s maskom. Tiha. Pokorna. Pomirena. Nestvarna.
Takav je red. Takav je prokleti red.
Nije u redu! Nije! – vrištalo je sve u njoj.
Pogledala je kantu za smeće malo dalje od nje.
Ruka joj je krenula prema maski na licu.
Već je osjećala svježinu zraka kao milovanje preko znojnog lica.
Zaustavila se u pola pokreta.
Oči su je počele peći. Bilo joj je drago da ima sunčane naočale.
Ruka joj je bespomoćno klonula uz tijelo.
Čekala je dalje.
S maskom. S razmakom. S nevidljivim zidom između sebe i drugih.
Takav je red.
Takav je jebeni red.
Kad je stigla kući grlila je sina duže nego inače.
U kakvom je to svijetu tek počeo živjeti? U svijetu skrivenom iza maski? U svijetu s propisanim razmakom?
Možda ga ne bih smjela toliko grliti?
Ipak sam bila u redu s drugim ljudima koji su dirali isto što i ja? – pitala se zbunjeno.
Moja kuća, moj red – odgovorila si je prkosno.
Otišla je izgrliti supruga.
Zalila je malenu biljku na prozoru.
Maska je završila u smeću.
Maska za jednokratnu upotrebu.
Puna ih je ladica tih jednokratnih maski.
Za redove. Za redove.
Vesna Ferluga - Antić
.gif?1775023777635)
Copyright © 2020 All Rights Reserved. Created by ProBiz