Dogodilo se prije neki dan. Rano ujutro, jer osmi sat još ni kucnuo nije. Mjesto zbivanja, labinski Dom zdravlja. Vani je bilo prohladno, te nas ljubazna medicinska sestra smjestila u čekaonicu, naravno na zadovoljavajućoj distanci. Maske na licu. Pogledala je i doktorica, kako bi se uvjerila da ima najmanje dva metra između nas, koji smo čekali na vađenje krvi. Pazite da idete redom, rekoše nam.
Bilo je meni znanih i neznanih. Razvila se i kratka priča, jer je vađenje teklo brzo. Mrzim te igle, vađenja, čekanje nalaza i ostale medicinske radnje, no, što se mora nije teško. Tako barem kažu. Vraga nije.
Sreća što su doktorica Mikulić i medicinska sestra Sara, uvijek pozitivne, profesionalne, raspoložene, staložene, pa se sve te radnje lakše i ugodnije podnose.
Čekajući i čavrljajući, čak je bilo i ugodno. Onda se odnekud pojavila ona. Ušla je nepozvana. U bijelom kaputu. Nije pozdravila. Pogledah je, ne bi li joj pogodio godine, no nije me baš išlo. Bez obzira što sam imao na nosu naočale. One za vid, naravno. Po mom ne baš pogođenom sudu, imala ih je na leđima dosta preko sedamdeset. Ali dovraga, zar je to bitno, pomislih. U tim godinama nigdje joj se ne žuri. U mirovini je, tržnica radi do podne. Ljubavniku valjda neće? Eventualno na čuvanje unuka?
U svakom slučaju, gospođa u bijelom kaputu, ušla je zadnja, ali je zato „uletjela“ na vađenje prva. Saznali smo nakon nekoliko trenutaka, da po ničemu nije imala prednost. Uzalud smo mi ostali čekali na svoj red. Ušla je bez riječi. Obavila što je trebala, te također bez riječi izašla.
Prokomentirali smo taj njen „nastup“. Zašto joj nitko od nas nije rekao, da čeka na svoj red? Zašto ovo, zašto ono?
Uglavnom „svi junaci nikom ponikoše“. Mislio sam vozeći se kući, kakve su to osobe? Bezobrazne, bezobzirne, zašto smo šutjeli? Što da mislim, kada sam i osobno šutio.
Naučilo me u posljednje vrijeme, da takvim ljudima skrešem u lice. A ipak nisam. Učim, još uvijek učim. Tko zna, možda jednog dana i naučim?
Zdravlje svima, pa i zlima !
Vaš
Adriano Šćulac (08.02.2021/08:25)