Vraća se

Da ja imam sina, bio bi on meni nogometaš, ja vam kažem.
Vježbao bi šutati onu loptu sve dok je tri puta za redom ne bi uspio upucati u moj najveći lonac za juhu sa dvadeset metara. Ja bih mu držala lonac ako treba. Šta tome fali? Baš ništa. Na friškom je zraku, vježba, dobro se hrani, ne klati mi okolo, ne puši, ne pije... E, onda ima da potpiše za onog tko nudi više.

Kakav fakultet, kakva vražja Bolonja? Kakav magisterij i doktorat i sve te knjiške gnjavaže? Da mi se doma vrati s Nobelovom nagradom, samo moj stari i ja bi ga dočekali, izgrlili i zapjevali mu, a onda ga ispratili negdje preko bare. Ovdje ne vole pametnije od sebe, pogotovo vlast. Jal je to, goli jal. Koliko god da si pametan, ostaješ siromah ako si pošten.
Kad bi zabio zicer u zadnjoj minuti na nekom supervažnom prvenstvu, dočekao bi ga cijeli grad, i ako on želi da mu pjeva Dara Bubamara, nek' mu pjeva Dara kad se ima dara i para, tko bi mu to mogao zabraniti? Bio bi uzor i heroj, moj sinko.