Uz dužno poštovanje i jednih i drugih, koji će biti za ili protiv, ma o čemu se radilo, a ovdje je riječ, o sasvim običnoj i bezazlenoj stvari. Dvorani za svakodnevno vježbanje. Podsjetimo, s koliko se jakih emocija na području grada i puno šire, proslavljaju zavidni sportski rezultati, jer ih doista vrijedi slaviti. Na nedavnoj „Zelenoj noći“ slikovito je rečeno, da se kroz treniranje sporta djeca uče životu.
Teško je i zamisliti grad, sredinu, život, bez sporta, ma o kojoj disciplini se radilo, izbor je širok. Isto je tako malo teže zamisliti sportski centar, bez dvorane za svakodnevno vježbanje. Za nekoga je bila fitness, a za druge samo teretana. A upravo to se obistinilo.
Još dok se iščekivalo veliko otvorenje novog objekta, a koji doista plijeni pozornost u odnosu na već pomalo zaboravljeno, skromnije staro zdanje srednjoškolske dvorane, za mnoge je glavno pitanje bilo, gdje će biti i kako izgledati dvorana za fitness ili popularnije teretana? I naravno tko će ju voditi. Jer netko ju je trebao držati na oku. Stalno!
Ono što je prije funkcioniralo toliki broj godina, unatoč i skromnijim uvjetima, izazvalo je utoliko veće iznenađenje, nakon što je prostor nove teretane jednog dana osvanuo prazan.
Nevjerojatno je za grad da se takvo što moglo dogoditi. Usuđujem se reći da se nije smjelo dogoditi. Da grad ne smije ostati ni trenutka bez takvog, središnjeg sportskog prostora za ciljanu namjenu. Jer korisnici su bili građani, neovisno o spolu, godinama, obrazovanju, mjestu stanovanja i ostalome. Svatko je imao neki svoj osobni hodogram aktivnosti, a sudionici inače tolerantni jedni prema drugima, čemu ih je sportsko vježbanje naučilo, u dvorani su uvijek nalazili svoje mjesto i pravi trenutak za sebe.
Odjednom je u tom dijelu grada nastupila, ne samo pustoš zbog ispražnjenog prostora od sprava, već i duhovna pustoš zbog pomanjkanja sportskog pulsa. Ili bolje reći smisla.
Nije sve u novome, a niti je u novcu. Ispražnjena dvorana je upravo potvrdila, da je nečega jako nedostajalo.
A što toliko nedostaje? Onaj duh koji se u takvom sportskom prostoru u svakom trenutku osjeća, da živi, da je tu, radi svih onih aktivnih pojedinaca. A njega donosi čovjek. I nezamjenjiv je sa spravom.
Poznato je da postoje i periferne pozicije na kojima se također može vježbati. Koliko toliko, ali može. Ljudi, vlasnici, se i tamo trude, i sve je to u redu. Ali to su samo sporadične pozicije. Čije premještanje, zatvaranje ili ponovno otvaranje, neće uzdrmati ni grad, ni njegove učenike, sportaše kao ni ostale građane. Ali u centru grada, na središnjoj sportskoj točki, gdje je fokus svih sportskih zbivanja, takav gaf, se trebalo preduhitriti. Novac kao ni tržište samo, nisu adekvatna zamjena za ono ljudsko u životu i sportu, koji živi i raste. I koji razvija sredinu.
I svatko tko misli da je nevažno je li tamo dvorana/teretana u kojoj se gaji sportski duh, ili se samo pumpaju mišići, opako se vara. (K.Š.P.)