S to su profesori krivo rekli našoj djeci

I jesu li? Prevladavaju argumenti, a nije ih teško sakupiti kod učeničke populacije, da iz RH treba otići van. Što dugoročno gledano znači emigrirati. Iseliti se u najboljim godinama, u neku stranu zemlju. Nije čak ni pitanje gdje, koliko je važno „ne ostati zarobljen unutar njezinih granica.
Mora da je nešto negdje, doista jako krenulo po zlu, kad u skupini vršnjaka koje dijeli raspon, do sedam godina, gotovo sto posto prevladava gledište, da iz Hrvatske treba otići sada, jer ih vani čekaju velike i bolje prilike.
Na pitanje kada? Odgovor je kad dobiju diplomu u ruke. Većinom će studirati na teret mame i tate, i stipendije općinske ili matičnog grada, i jednostavno sve zaboraviti i skrasiti se negdje. Zbog čega?, kako? i zašto?, još nemaju odgovor. Osim, što bi se reklo rječnikom nekih srednjoškolskih profesora, „mi znamo da oni već sada pakiraju svoje kofere“.
I to je točno. Razgovor s mladima, lako će i vama potvrditi isto. Ali diplomu? Steći ćemo ovdje. I da se ne vrtimo u krug, ishodi su poznati. Ajmo se zajedno zapitati, što činimo krivo, kao roditelji, profesori i lokalna zajednica? Kad su u pitanju naša djeca.?
Onaj tko je imao priliku učiti/studirati, dok je bila SFRJ, zna da se redovno školovanje nije plaćalo. (Kao ni zdravstvo.!) Velike su to stečevine bile, kojih smo se olako odrekli.
Situacija je sada bitno drugačija, roditelji to najbolje znaju koji plaćaju svojoj djeci obrazovanje, što viši rang, tim skuplje, i mnogima nedostupnije. Iako se na kraju dobivaju cijenjene diplome, kako vidimo ni lokalna zajednica, a niti šire, ne da neće ubuduće imati ništa, od njihovih diploma, nego već ni sada, nemaju. Jer je postotak odlazaka u odnosu na postotak povratka u 90 postotnom nesrazmjeru.
Trenutno se radi takva šteta koju ni dva stoljeća, budućih života, neće uspjeti uravnotežiti. Samo se o tome ne govori.
Drage generacije tinejdžera, mi ne znamo što vama vaši profesori govore, a oni jedini vas imaju, u najboljoj vašoj dobi, najviše sati pred sobom. Izgovorene riječi su važne, (kao i riječi učiteljice u prvom razredu, koja sve zna ) sudeći po vašem raspoloženju, očigledno vam govore nešto jako krivo, kad vi u tolikom broju želite otići iz ove zemlje, kao da je riječ, ne znam sa čime usporediti- o zatvoru.
Sve oni koji vas bodre da tako učinite, preduhitrite, kao i, „te velike i bolje prilike koje vas čekaju vani“. Malo za promjenu, školujte se vani, pa steknite tamo negdje diplome. Natječite se za stipendije tih bogatih država, o čijem su vas blagostanju, zaokupile nečije priče. Prijeđite sami taj prvi prag. Studirajući vani, bez tatine i mamine kartice u džepu, usisajte znanje bogatih i otkrijte tajne, po čemu su oni sređena društva. Istovremeno nećete biti na teret ovoj siromašnoj i uslijed neznanja, sve zaduženijoj RH zajednici.
Ako već niste spremni ovdje dati svoj doprinos u herojskoj borbi za stvaranje zdravog društva. Kad iskusite blagodati tuđeg bogatstva i sve ostale, kako su vam rekli „velike mogućnosti“ a koje vas nisu čekale, već ste ih, učenjem, radom, znojem, krvlju, nesanicom, gladovanjem, besparicom, odricanjem, i čeličenjem vlastite izdržljivosti sami stvarali. Možda ranije počnete razmišljati svojom glavom. Da se uspjeh, ali što on znači? Kao i efikasno društvo, u kakvom bi vi željeli živjeti, sa puno prilika, stvaralo. Nikome nije palo s nebesa. Stvaralo se, mučnim radom, što god to značilo, odricanjem sebe od mnogo čega, vlastitim discipliniranjem svog ponašanja, ali ne sa maminom i tatinom karticom u džepu, nego na vlastitim pokušajima i pogreškama. Zato će vam samo rijetki pojedinci, usuditi se reći, želim da iskusite puno neuspjeha, jer će vas svaki osvijestiti u nečemu važnom, a što se brže dignete i povesti korak bliže, do cilja.