Regijom se proširila priča, jednog ugostitelja iz središnje Istre, koji se požalio kako za sezonu ne može pronaći osoblje za svoj restoran, usprkos tome što nudi plaću od dvije tisuće eura. Priča je „podigla prašinu“ i van naših granica, pa tako i skandinavski portali pišu o tome. Vlasniku restorana se na razgovor od njih dvadeset i petero, koji se vode kao nezaposleni na našem zavodu, javilo tek njih četvero, ali ni ti nisu htjeli prihvatiti posao. Ugostitelj iz centralne Istre, nudio im je više nego pristojnu plaću, što bi se reklo europsku, no, usprkos tome dobio je „korpu“.
Meni je to dobro, jer ljudi končano dokazuju i pokazuju, kako više neće biti ničiji robovi. Raditi po dvanaest sati dnevno za tamo neku crkavicu. Poslodavci su se sve do nedavno, vodili onom „baš me briga, nećeš ti, ima onih koji hoće“. To im se sad obija o glavu. Očito tih „koji hoće“ ima sve manje. Da su to naši poslodavci shvatili ranije, ne bi sad trebali cmizdriti, kako im nema tko raditi.
Istini za volju, ne shvaćaju neki to ni sad. Mnogi od njih. Jer zaboga, ima Filipinaca, Indijaca, Nepalaca, radne snage iz trećih zemalja, jer već sad nedostaje onih iz bliže regije.
Nažalost neki poslodavci ni to ne shvaćaju kao alarm. Njihova bolesna potreba za velikom zaradom, nije ih naučila ničemu.
Prognoziram, kako će za ovu turističku sezonu, popuniti ekipe, radnom snagom iz trećih zemalja. Druge sezone, neće više biti ni njih.
Ona njihova, kako uvijek ima „netko tko želi raditi“, na kraju će se pokazati, kao pogubna.
Nema im uskoro ni tih nekih, koji hoće. Narod uči. Bolje kasno, nego nikad.
(Adriano Šćulac) 21.03.2023/09:28