Osvrt Katarina Šoštarić Perković - Gdje je nestao Lucian Mrzlić?

Do nedavno, najmlađi predsjednik jednog općinskog vijeća u RH. Čime se ponosio. I bio dečko koji obećava. Nestao je! Nema ga na vijeću, prestalo se i brojiti koliko puta je izostao.  O tome ništa službeno nije rečeno, pa Vijeće odlučuje u krnjem sastavu, uz konstataciju, da vijećnik nije prisutan.

Istina je smijenili su ga, na zahtjev, vijećnici oporbe, sa dužnosti predsjednika.

Zbog neodržavanja redovnih sjednica i tema koje život nameće. O kojima se nije razgovaralo, a kamo li djelovalo.

Lucian je ušao u politiku kao dio novog smjera, koji je na posljednjim lokalnim izborima pokrenuo, tada izabrani načelnik Općine. I mora se priznati da je bilo lijepo vidjeti ekipu mlađahnih ljudi koja se svjesno hvata u koštac sa politikom na lokalnoj razini.

Tako su se predstavljali. Tu, gdje je život, onaj pravi. Vidljiv odmah i sada. Bez posrednika i birokratskih zamračenja.

I uspjeh je inspirirati i motivirati ljude od dvadesetak i 25 godina da se uključuju u takve vrste stvaralaštva. 

Da osjete, čuju i govore, što bi i kako oni učinili. I da su stalno prisutni, u nečemu drugačijem, (od sigurnog maminog ručka i doručka), a  što se radi svaki dan. I svakog jutra započinje iz početka.  I uz teškoće, kao da nikad ranije, ništa nije napravljeno.

Lucian se trudio, i imao zapažen govor sa prve svečane sjednice, za Dan Općine,  citirali su ga tada prekaljeni političari bogatog iskustva, Tulio Demetlika, Anton Kliman, Emil Daus.

Ove godine dio vijećnika odlučio ga je smijeniti, jer bilo je perioda unutar tri mjeseca sa samo jednom sjednicom. Paralelno, problemi na terenu bujali su, razderane ceste postale opasne razderotine, a o tome se nije moglo ni razgovarati. I još toga.

Uglavnom Luciana nema, iako je ostavljao dojam da je glavni oslonac i desna ruka novoizabranom načelniku, koji obnaša svoj prvi mandat, kroz preostalih desetak mjeseci, do novih izbora.  

I kako idemo dalje, nameće se pitanje. Je li Lucian Mrzlić razumio u što se upušta, postajući broj na listi Novog smjera? Tako se zovu. Je li čuo za smjene i ostavke? I je li čuo za političke arene u kojima se interesi sukobljavaju, direktno i nedvosmisleno. Poput borbi bikova u koridi, ili lavova u areni.

Je li razmišljao koliko su i najuspješniji u političkom trajanju, bivali izvrgnuti pravim torturama neugodnosti, izbacivani van, ne samo kroz vrata već i kroz prozor. Iz stranki, sa političkih funkcija i direktorskih mjesta. Je li čuo kako nije izglasan Charles de Gaulle, nakon što je najviše do tada, napravio za Francuze i državu.

Smjene i ostavke u demokraciji tretiraju se kao najviše dostignuće. Ostavka kao moralni čin pojedinca. Nikako uvreda. Ni napad na, kult ličnosti.

Što je od svoje smjene razumio Lucian? Zašto se više niti na jednoj sjednici Vijeća, nije pojavio? Čak niti na svečanoj, povodom Dana Općine. I gdje je sada, kao podrška i glavni oslonac načelniku, ako nije ni sam sebi?  Kakvim se držao. Možemo samo naslućivati, a pravi odgovor zna samo on! I bilo bi fer da kaže. I javnost da zna, umjesto što nagađa.

Život se smjenom jednog mladog čovjeka nije stubokom promijenio i dalje vapi za odlučnim pojedincima. Dvadesete su lijepe godine za učiti i razumijevati politiku u kojoj ima  mnogo prostora za osobni rast i razvoj, i činjenje mnogih djela za opću dobrobit.

Na svakom je odluka i osobna odgovornost, hoće li kroz smjenu ili ostavku, učiti i rasti, ili ostati zacementiran u nerazumijevanju što se zbilo, i padati. Jer život je poput bicikla, i ne priznaje stajanje na mjestu.

U lijepim dvadesetima, ismijavali su i izguravali primjerice, današnjeg premijera Mađarske.  Kada je smjerao stvoriti jedinstvenu stranku intelektualne mladeži. Ignorirali ga, a on je iz sudara sa svojim oponentima, izlazio samo jači. I stoički  istrpio poruge i nipodaštavanja dok je brusio svoj politički stav.

I opet bio biran i smjenjivan, uspinjao se i padao. A kad su ga ujedinjeni, sa lijeve i desne strane omasovljeni političari, jednostavno rušili, i onemogućili u političkom  usponu, ni njegovim rušenjem, nisu mogli dalje, jer nisu imali vizije. Ni znali kuda ni kako?

I nije slučajno taj nekadašnji mladac, učio temelje političkog djelovanja u dvostruko uzburkanom svijetu, koji se i tada planski mijenjalo. Što su neki  razumjeli, a mnogi ni naslućivali.  Stasao u jednog i jedinog političara sa čvrstim stavom unutar ujedinjene Europe. Prozivaju ga i danas, ne zbog njega samoga, više zbog sebe, oni koji su ostali mali i nevidljivi.

I opet je nastupilo ozbiljno doba koje vapi za nekim tko će zaustaviti nemuštu politiku, koja Europu survava ka krvavom ponoru. Koje smo i mi dio. I čija se politika itekako odražava na život ovdje. A stvarnost iz dana u dan postaje surovija. Za vjerovati je da će vrijeme izbaciti na površinu jake i čvrste pojedince. Jer ovo nije doba za slabiće.

I zato, ako nikad ne pogriješiš, i ne osjetiš nepravdu nećeš naučiti lekciju, a ako ne naučiš, nikad nećeš izrasti. I bez obzira tko te pokušava naučiti lekciju u politici, tek kad kroz nju sam prođeš, znat ćeš ju. Pa možda ćemo nešto doznati i od Luciana?

Katarina Šoštarić Perković

29.08.2024./08:58:37