Teta, jesi li sretna?

- Teta, jesi li sretna? - pitala me mala Nina u parku jednog predivnog sunčanog dana dok je trčala prema klupi na kojoj sam sjedila s mojom Miom uz sebe. Priznajem, toliko me zatekla tim iznenadnim pitanjem da sam se iz prve zablokirala, jer je nama velikima to jedno jako komplicirano pitanje a iza mene je bilo jedno teško razdoblje. Kroz glavu mi je u sekundi svašta prošlo. Pitanje osobne sreće je toliko filozofsko da ga je teško objasniti, pomislila sam, pogotovo u trenucima kad te vlastite misli salijeću poput stršljenova. A ti stršljeni su najčešće one vrste; "što ako...", "preumorna sam", "kako ću?", "nikog nije briga", „ne da mi se ali moram“, i slična gamad. A gdje ćeš sa svim tim svojim maneštrama u glavi opterećivati jednu malu glavicu? Pa sam tako, diplomatski, u stilu psihoterapeuta koji na tvoje pitanje odgovaraju protupitanjem, odgovorila:

- Pa, ovaj... A jesi li ti sretna? 

- Ja sam jako, jako sretna! - odgovorila je sa sigurnošću onoga tko svoje godine može pokazati prstima jedne ruke. Pritom je skakutala i pljeskala ručicama.

- A zašto si tako jako sretna? - iskreno sam htjela znati.

- Jer mi je prošla ona dosadna prehlada, jer sam u parku i jer su stavili novu ljuljačku, crvenu, i opet mogu letjeti visoko, visoko! Gledaj me! - zapjevuckala je i popela se na ljuljačku. Još je i dodala:

- Meni je crvena najdraža boja. Kao da su je za mene stavili!

Tog mi se trenutka, kroz svu onu zavrzlamu i ono naporno bzzzkanje, provukla misao da sreća uopće nije komplicirana, a ni filozofsko pitanje. Sreća je jednostavna ukoliko je stalno ne pokapaš onim čemu tog trena tu nije mjesto. Sreća je u stvari trenutak kojeg si prepoznao kao lijepog i nisi dozvolio da ti ga išta pokvari. Sreća je potpuno prepuštanje tom trenutku. Zato vjerojatno i ne postoji stalan osjećaj sreće, nego samo uspješnost prepoznavanja trenutaka i prepuštanja. To mala Nina, koja mi je pokazala otvoreni dlan sa četiri raširena prsta kad sam je pitala koliko ima godina, zna puno bolje od mene. Ja sam, uz osmjeh kojim me zarazila, rukom otjerala nevidljive stršljene koji su mi tog jutra zujali oko glave i zapjevala s njom, "Kad si sretan". Nina se smijala i pjevala punim grlom ljuljajući se do oblaka, Mia se smijala i veselo pocikivala a pridružilo nam se još jedno sasvim malo dijete, i to što je ono pjevalo, „Kad si sjetan“, nikog nije smetalo, jer se znalo što osjeća vrijedno skakučući i pokušavajući uhvatiti ritam malo iskusnijih pljeskača i tapkača od sebe. I kad je sa zakašnjenjem povikalo, „Huja!“, svi smo još dodatno zapljeskali.

- A koliko ti imaš godina? – htjela je znati Nina jer si je bila jako ponosna na tek proslavljeni rođendan pa je vjerojatno svakog to pitala da samu sebe i svih uvjeri koliko je sada velika. Kako sam mislila da je moja brojka prevelika da bi je Nina pojmila, ja sam vrijedno digla ruku u zrak i deset puta otvorila i zatvorila dlan, na kraju dodajući tri prsta.  

- Uuuu... – komentirala je Nina. Ja sam prasnula u smijeh i kimanjem glave potvrdila njezin, „Uuuu...“.

Mia i ja smo morale krenuti. Čekalo nas je puno posla. Ručak, fizioterapija, odlazak po recept za lijek, ljekarna, banka, još jedna kratka obavezna šetnja, i svašta još što donosi dan. Dok sam na putu prema kući razmišljala o tome što sve još moram obaviti i kako da se danas nosim sa situacijom koja me već predugo muči, u glavi sam začula zlokobno, „Bzzzzzz...“

„Stršljeni ne bodu dok ih ne diraš“, rekla sam sama sebi i još jednom, na Mijino veselje, otpjevala, u stilu onog sasvim malog djeteta, „Kad si sjetan, pjočitaj knjigu ti. Huja!“, jer sam znala čemu se moja kćer najviše veseli a čekala nas je nova, darovana knjiga o doživljajima jednog psa, njezine najdraže teme. Stršljeni su odlučili još malo odspavati jer ih nisam dirala. Znala sam da će se kad tad probuditi, to je neminovno i sigurno kao amen. Ipak će postojati puno mogućnosti u kojima ću ih uspjeti ne dirati, kad budem tamo gdje im nije mjesto. Pogotovo kad budem s djecom. Ili kad budem radila ono što me ispunjava, recimo pisala ili razgovarala s dobrom frendicom pred kojom ne moram previše toga skrivati.

Hvala, Nina!

Vesna Ferluga - Antić