Do kad ćeš bježati draga djevojčice u duši?

Puno toga ti nisam stigla reći i previše toga nisam stigla čuti. Ne zato što nisam htjela, nego zato što te moja istina u jednom trenutku uplašila. Osjetila sam.
Podsjetila sam te na to koliko svoju pravu istinu skrivaš od sebe kriveći druge za vlastiti život.
Vratila si se u sigurnu zonu komfora, koja je bolna ali barem poznata. Začarani krug, ali barem je to tvoj poznati modus operandi.
Razumijem to, i sama sam to nekad radila, bježala od istine i ljudi koji imaju tu naviku svoju istinu pričati na glas, bez uvijanja, i koji su prestali samo kimati glavama kao da sve razumiju, bez znatiželje i bez kritičnog razmišljanja. Plašila sam ih se. Djelovali su mi nepotrebno grubo.

Sada takve ljude tražim. Sada volim kad mi se kaže; „Nešto si malo zabrijala. Mislim da tražiš alibi da to ne moraš napraviti“. Jasno i glasno. Puf! Pa se ti misli. Boli, ali te natjera da razmisliš. I kad se zamisliš bude te sram od eha vlastite kuknjave. Ponekad mi samo to treba da se makar šepajući vratim na svoj put. Dobronamjeran prijatelj koji te šutne jer drukčije ne ide. Kimanje samo trenutno pomaže. Nakon toga opet ostaješ sama sa sobom i nije ti dobro.
Prijatelj ne služi da hrani tvoje samosažaljenje. Prijatelj služi da ti da krila i puhne u njih. Pa čak i da te dovede do ruba litice i kaže, hajde, ja znam da ti to možeš. Vjeruj mi, znam, jer te volim i poznajem. Poleti! A kad poletiš makar samo za njegovu ljubav, nosi te njegova sreća zbog tvog leta. Divan osjećaj voljenosti! Dalje možeš i sama.
Prijatelj vjeruje u tebe i kad se osjećaš preslabim da vjeruješ svojim snovima na ovom čudno uokvirenom svijetu koji sve manje sanja, pa te ima potrebu protresti i reći, hej, to si ti, svatko kad tad upadne u zamku „moranja“ i nepisanih pravila. Ne ukalupljuj se, tvoji su snovi divni! Idi! Kreni!
Ja sam sretna jer sam našla par prijatelja koju mi znaju zašiti krila kad mi otpadnu i kad mrtva leže na cesti dok ih kotači u nečijem „moranju“ gaze. Njihove igle znaju bocnuti, ali oni vjeruju u moj let a ja vjerujem u to da im je stalo. Sve ih češće imam potrebu grliti kad me bocnu. Čine to jer me žele požuriti, teško im je gledati kako se mučim u osjećaju krivice i samosažaljenja. Naučila sam razlikovati zluradost od iskrene namjere. Imam malo previše godina da ne bih znala razliku između to dvoje. Koliko sam se puta spotakla o riječi koje nisu bile poduprte djelima.

Jednog sam dana shvatila da moj život nije putovanje nego bijeg i pogledala duboko u sebe. Nije mi se svidjelo sve što sam vidjela.
Vidjela sam i vlastitu zloću i sebičnost, dobrotu i širokogrudnost.
Strahove koji bi me prikovali na mjestu i za koje sam uvijek nalazila alibi u postupanjima prema meni u prošlosti.
Tvrdoglavost koja nije ostavljala kompromise i popustljivost gdje je trebalo slijediti svoju intuiciju.
Opsjednutost bolestima i simptomima jer su bili jasniji od onog što mi je tištalo dušu pa je bilo lakše baviti se njima. Barem možeš uguglati dijagnozu i svrdlati po tome. Duša je nešto neopipljivo na ovom tvrdom i materijalnom svijetu.
Vidjela sam i svoje nestrpljenje, hladnoću i rezerviranost prema nekima i nevjerojatno strpljenje, osjećaj topline i prepoznavanja prema drugima. Zašto? Upitala sam se. Otkrila sam da su mnogi koji su me ljutili bili samo ogledala, na isti način kao i oni koji su mi grijali srce.
Ma koliko god se trudila, nakon što sam se donekle jasnije vidjela, nisam više mogla vjerovati da sam bolja ili lošija od bilo koga, pa sam prestala slijediti uzore nastojeći sličiti i okrivljavati bližnje i one koji su se bez riječi udaljili. Nisu više mogli biti krivi jer sam ih unaprijedila u učitelje. Učitelje koji tog trenutka nisu znali bolje. Ni ja ponekad nisam znala bolje kad sam griješila. A griješila sam puno. I još ću griješiti na tom putovanju, ali više ne mogu reći da ne putujem svojim putem jer mi je netko stavio rampu. To što ponekad više ne putujem samo si ja mogu biti kriva jer sam davno prešišala onu prepametnu tinejđericu koju nitko nije razumio kako treba. Više nisam tako pametna. Sad su bore putokazi a sijede odluke koje je trebalo donijeti uranjajući lice u jastuk i slušajući tišinu. Bilo je potrebno puno toga oprostiti i sebi i drugima. Tada nismo znali bolje. Morali smo još palente pojesti da bi malo odrasli po nekim pitanjima. I još ćemo morati odrasti da bi dobili odgovore na neka druga. To je cijeloživotna škola koja daje diplomu onima koji na kraju mogu u sebi osjetiti kako možda nisu sve stigli, ali ne mogu ni reći da se nisu trudili i da je sve bilo uzalud.

Kad si pobjegla od moje istine, opet si pobjegla od sebe.
Do kad ćeš bježati draga djevojčice u duši?
Vjerojatno dok ne shvatiš da više nemaš vremena za to. Dok bijeg ne postane bolniji od koraka. Dok ti utočište u koje si se sakrila po milijunti put ne postane toliko prazno da ga poželiš ispuniti nečim.
Dok ti ne dosadi.

Vesna Ferluga - Antić