Ne daj Bože mene za šofera

U jednom sam periodu života razmišljala o tome da konačno položim vozački ispit, ali nisam imala baš neku preveliku volju. Bila sam svjesna svog lošeg vida i nedostatka širine prostora u svom vidokrugu. A i nedostatka novaca za to i svoje urođene šeprtljavosti i rasijanosti što se običnih radnji tiče.

Oduvijek sam bila rasijana. Moje su me misli znale toliko okupirati da sam u tom stanju uobičajene poslove radila gotovo nesvjesno. Mislim da mi u osnovnoj školi ni jedne patike nisu dočekale starost ili da se barem malo poderu. Čak sam jednom izgubila jednu patiku a s drugom došla kući. Kako se uopće može izgubiti samo jedna patika? O kišobranima neću ni pisati. Znala sam se vraćati kući bez jakne u kojoj bih otišla u školu. Pernice je trebalo povremeno kompletno obnavljati, a ako mi ključ od stana nije bio na lastiku oko vrata, bilo bi naizglednije da neću znati gdje mi je kad stanem pred zaključana vrata. To je znalo izluđivati moju jadnu mamu. Kući sam donosila petice i četvorke ali ne i stvari s kojima bih otišla. Pokušala sam se truditi i čak zapamtiti gdje što stavim, ali nije mi baš išlo. Čak bih se uhvatila kako znam da sam nešto stavila na mjesto koje sam trebala zapamtiti, ali nisam se mogla sjetiti koje je to mjesto. Uvijek su me misli više okupirale od stvari kojima sam se svakodnevno služila. Moj mozak kao da nije imao čip za ništa materijalno i praktično. Tako je i dan danas. Vječno tražim gdje sam nešto ostavila. Svi koji me znaju smiju se na taj račun, i sama sam sebi smješna i zbijam šale na svoj račun kad me to ne izluđuje, jer mi se negdje žuri a ja tražim mobitel ili ključ.
Tipičan i najsmješniji primjer moje rasijanosti kojeg se mogu sjetiti je onaj kad je Robi jedno popodne, došavši kući s posla otvorio frižider, malo u čudu gledao u njega a onda me pitao:
- Možeš li mi objasniti što pegla radi u frižideru?
- Valjda se hladi – rekla sam mirno, uopće se ne sjećajući da sam je poslije peglanja stavila tamo. Tko zna čime se sve moj mozak u trenutku isključivanja pegle bavio. A pegla se mora ohladiti, zar ne? I tako sam je nesvjesno stavila na hlađenje. Logično. Danima smo se tome smijali.
Robi je oduvijek znao gdje mu je i najmanja sitnica. Ja najčešće nisam znala ni gdje su mi važne stvari. Naravno da je u početku i njega to izluđivalo, ali naviknuo se s vremenom, shvativši da si ja jednostavno ne mogu pomoći oko tog pitanja. A što mu je drugo preostalo? Što bih se više trudila zapamtiti gdje što stavim, kao da bih još više bila rasijana. Stvari jednostavno ne žele ulaziti u moj fokus. Tako sve sitnice imamo u duplikatu i stvorili smo kompromis da se njegove stvari ne diraju jer bi bile izgubljene kad bi došle u moje ruke. Sad se smijemo tome da kako stari, sve više sliči na mene kad počne nešto tražiti, umjesto da ja od njega nešto s vremenom naučim po tom pitanju.

Jednog je dana zazvonio telefon i Robi se javio.
- Da, ja sam njen suprug. Da, ovdje je. Samo malo – pogledao me u čudu i rekao – policija te treba.
- Policija? Što ja imam s policijom? – Robi je samo slegnuo ramenima i predao mi telefon.
- Jeste li vi gospođa Vesna Ferluga – Antić?
- Da, jesam – odgovorila sam zbunjeno.
- Da li vam možda nedostaje novčanik?
- Iskreno, ne znam – odgovorila sam. Nisam imala pojma da sam ga izgubila.
- Jedan ga je ljubazni gospodin našao na podu kraj blagajne u samoposlugi na Katurama i predao ga nama. Imali ste sreće što ga je on našao. Unutra je osobna i ostali dokumenti pa smo vas lako pronašli. Ima i dosta novaca.
Naravno, zaista sam imala ogromnu sreću jer sam tek podigla pristiglu invalidninu za Miu i jer bih inače morala sve dokumente ponovno raditi i ne bi mi bilo prvi put. Srećom, policajac koji je bio u dežurstvu i preuzeo novčanik, zamolio je gospodina broj telefona pa sam ga odmah nazvala i zahvalila mu se. Ponudila sam mu i nagradu za njegovo poštenje i to što je predao novčanik policiji, ali nije htio ni čuti. Da, imala sam nevjerojatnu sreću što je moj novčanik prvi primijetio tako pošten i dobar čovjek.
- Nisi imala ni pojma da si ga izgubila, zar ne? – konstatirao je Robi pomalo prijekorno.
- Nisam – rekla sam skrušeno.
Ponekad bi me misli toliko ponijele da bih prešla ulicu bez da se poslije toga sjećam. Imala sam do sada sreće da me nitko nije srušio. Za mene je lakše napisati dugačak tekst o bilo kojoj temi od toga da zapamtim gdje mi je ključ. I kako bih takva vozila auto? Tako na trenutke odsutna i rasijana a uz to i slabog vida? Bila bih živa prijetnja na cesti. Mislim da sam nekome spasila život što nikad nisam položila vozački ispit.

Vesna Ferluga - Antić