A što ćemo sad?

Šutjeli su, evo, već peti dan.

Opet su se posvađali zbog gluposti. Zbog jedne od onih stvari koju bi ona napravila ovako a on onako. Ili je to bilo zbog, sad već njene uobičajene rečenice s kojom bi ona zaključila; "tebi jednostavno nije dovoljno stalo". Ili zbog njegovog bijega, kako je ona to doživljavala; "moram obaviti nešto što ne može čekati", baš kad se njoj razgovaralo ili išlo negdje. Ili pak zbog njenog okretanja leđa u krevetu kad je posegnuo rukom prema njoj jer se zbog nečeg opet uvrijedila, a on je kao trebao shvatiti zbog čega. Tko će ga znati više? Vjerojatno neka kombinacija svega po malo. Glupost. Bili su toga oboje svjesni. Samo, kad ne pričaš pet dana, svaka glupost prestaje biti glupost.

Do sad nikad nisu šutjeli pet dana za redom. Ovo je bio rekord. Kao dva tvrdoglavca, oboje su mislili, ako progovorim, priznati ću poraz i ispasti će da je onaj drugi u pravu.

Ispočetka je ona tako demonstrativno lupala suđem i vratima da se njemu dizala kosa na glavi, a vjerojatno i susjedima. Kako su dani prolazili, zveket i lupanje je postajalo sve tiše. Petog dana se spremanje suđa iz perilice u elemente i zatvaranje ulaznih vratiju jedva čulo.

On je ispočetka namjerno nešto lupao čekićem i bušio dolje u šupi da se cijela kuća orila. Neka čuje! Možda joj dođe iz guzice u glavu kakvog vrijednog i sposobnog muža ima koji zna popraviti sve moguće i nemoguće. Petog dana je nastojao stranice dnevnih novina okretati što tiše.

Suđe i vrata protiv bušilice i čekića. To je bila laka borba. Ova tišina je postepeno postajala gora od najglasnijeg zveketa, lupanja i cviljenja. Poput dva duha bauljali su iz sobe u sobu želeći postati potpuno nevidljivi, a opet su bili tako oštro svjesni onog drugog, više nego ikad.

Petog dana navečer, sjedili su u dnevnoj sobi. On je gledao film. Nije imao pojma o čemu se u njemu radi. Ona je počela čitati neku knjigu. Nije imala pojma tko je čiji ni tko je tu koga.

Svako toliko bi se krišom pogledali, onako iskosa. Odjednom su im se pogledi okrznuli. Taj su trenutak osjetili kao tresak. On je brzo vratio pogled na ekran televizije. Ona na knjigu. Usput joj se, sasvim nepozvan, oteo uzdah. Uzvitlao se u zrak, probio zvučni zid, potresao mu bubnjić i zabio mu se u srce.