Stojim jučer u redu u pošti. Hoćeš – nećeš moraš čuti razgovor djelatnice i onoga tko je ispred tebe u redu. U pošti nikad nisu čuli za GDPR tako da se redovno čuje tko ima koliko novaca na računu, koliko podiže novaca, plača li račun za koji je stigla opomena, kako se zove, koja mu je adresa i da ne nabrajam.
Nego da se vratim na današnju situaciju.
Gospođa iz neke firme došla je podignuti pošiljku, jer kako kaže, poštar je samo ostavio isprintanu ceduljicu nije ni provjerio da li su u uredu. Već tu je napeta situacija.
I sada djelatnica to negira, veli da uvijek provjere, možda da je došlo do greške…..i ode u skladište i pronađe famoznu kovertu.
Vraća se slavodobitno, daje je gospođi, otipka sve što treba, ova potpiše papire kao da daje dio kuće i taman kad pomislim gotovo je, uslijedi rečenica: TREBA MI PEČAT!
Gospođu nisam vidjela jer sam stajala u redu iza nje, ali doslovno se moglo čuti kako puše i koluta očima.
I krene objašnjavanje: najprije nam nije uručena pošiljka, sada je tražim u pošti i čekam pola sata u redu, potpišem sve papire i sada još pečat?!
Ja sam vlasnica, evo vam osobna. Hitni su mi ti papiri. Riječ je o važnom projektu koji je već trebao biti započet, jeste vi normalni?! Dajte da to odnesem u firmu i vratit ću se s pečatom. Bitno mi je da krenemo radit!....
I tako, mislim si dok ljudi razvijaju tehnologiju, voze automobile na autopilot i misle si kako da stignu na mjesec, mi u našoj divnoj Hrvatskoj još uvijek lupamo pečate i stopiramo vrijedne projekte zbog glupe birokracije.