Koje li ironije. Kakve li simbolike. Jučer, na dan Isusovog uskrsnuća, umrla je djevojčica koja je trpjela na raspelu dulje od njega. „Majka“ je u Novoj Gradišci, na smrt zatukla vlastito dijete. Tukla ju je šakama po glavi, po tijelu, slomivši joj lubanju. Mali je anđeo podlegao ranama. Nacija se zgraža po društvenim mrežama. Ministar, nesposobni, korumpirani, balavac, koji je na tu dužnost stigao, zna se kako, također se zgraža. „Stručne“ socijalne službe se zgražaju. Kao da se nije još pred petnaestak godina, baš u toj Novoj Gradišci, na Hitni trakt dovelo mrtvo dijete, od samo tri mjeseca, koje su također ubili roditelji. Kao da nije u Puli, prije par godina, „majka“ satima davila vlastito dijete, koje je kasnije pod okriljem noći, u more bacila. Kao da nije na Pagu „otac“ svoju djecu preko prozora bacao. Neću dalje. Zlo mi je i povraća mi se. Tražimo krivce, a mi smo to. Mi svi. Jer podržavamo takav sustav, podržavamo takvo vladanje. Biramo takve ljude na pozicije moći. Šutimo kada nas truju i ubijaju. Šutimo uvijek.
Ovce smo, koje kada nam ponestane sijena dignemo glavu. Vlast nam tutne u blesava usta malo sijena, pa i dalje šutimo i ne blejimo.
Pitam se da li će žrtva, tog nedužnog malenog bića, biti dovoljna? Hoćemo li iz toga išta naučiti? Mislim nažalost, da nećemo. Kao što nismo ni do sada. Pasemo i dalje i ne blejimo.
Nađe se tu i tamo neka „ovca“ koja se glasno oglasi, ali je brzo „zatuku“. Utjeraju joj strah u kosti. Potkupe je. Uhljebe. Tako da se i dalje pase i ne bleji. “Stručne“ službe su u roditeljima djevojčice, vidjele obitelj. Mada je zakon sile i ubijanja kod njih vladao godinama. Te iste „stručne službe“ ne vide svakodnevna „ubijanja“ ovog naroda. Ne vide nestašicu lijekova. Ne vide ljude koji umiru, jer im se prekida za život važna medicinska terapija. Podržavaju ne plaćanje Veledrogerijama, podržavaju, kriminal, nasilje, pljačku i smrt.
Ova zemlja ide iz tragedije u tragediju, iz laži u laž, iz nasilja u nasilje, iz ponora u još veći ponor. I sve to MI podržavamo. Sve su to naše tragedije, laži, nasilja i obmane.
Mislim, opet nažalost, da ni nakon ovog slučaja nećemo progledati. Zaboravit ćemo ga. Pisat ćemo i zgražati se po društvenim mrežama, do idućeg. A onda ćemo opet na izborima birati, laž, pljačku, krađu, ubijanja, varanje i kriminal. Jer zaboga, to se događa nekom drugom. Ne događa se nama. Bitno je da imamo Hrvatsku, da imamo „sto posto“ kako je netko Hrvat, Dalmatinac, Istranin ili Istrijan. Bitno je da smo podmireni, zaposleni, uhljebljeni. Da smo podobni. Sposobni su ionako po svijetu. Pobjegli glavom bez obzira. Da i oni ne budu zatučeni, popljačkani, izlagani. Gledat ćemo i dalje druženje vladajućih, s kriminalcima, ubojicama djece, varalicama i lopovima. Druženje onih koji vladaju, s najvećim ljudskim šljamom. Gledanje je to lokalno, regionalno, nacionalno.
Tko je kriv? Ja sam kriv, ti si kriv, on i ona su krivi, svi smo krivi. Dozvolili smo da nam se to događa. Podržavamo vlast i državu, podržavamo te i takve „stručne službe“. Pasemo a ne blejimo. Pišem, znači blejim. Kakve li koristi? Znam, nikakve. Osim što će me etiketirati kao negativnog. Buntovnika nekog. Ali baš me briga. Budan sam. Bilo bi vrijeme da se i masa probudi. Jer ne događa se gore napisano, nekome. To se događa nama. Nekom jučer, nekom danas, nekome će se dogoditi sutra. Puna usta i džep, ne znače život, slobodu i mir. Ne znače život, čovjeka vrijedan.
Pozdrav svima, pa i zlima
Adriano Šćulac (05.04.2021/08:50)