O da, često to tako biva. Čekalo se punih 40 godina i eto na sreću mnogih, dočekalo se da Labin opet ima ženski rukomet u najelitnijem društvu. Danas je u Ivanić Gradu, protiv istoimene ekipe postignut taj veličanstven i za svaku pohvalu, cilj. Naše su nas Labudice, ponovno obradovale postigavši taj uspjeh. A kako su ga tek postigle. Tri su još kola do kraja, no njihova je bodovna razlika neuhvatljiva. Danas se igralo 19 kolo, a Labudice broje 38 bodova, što je nevjerojatan podatak, a govori da nisu u dosadašnjim utakmicama, nigdje ispustile ni boda. Stižu im u Labin još ekipe Udarnika i Trešnjevke, a gostuju u Karlovcu.
Sve je to naravno, potpuno nevažno i nebitno. Bodovnu razliku im nitko ne može poremetiti, pa taman da izgube sve utakmice do kraja. Glupost je to moja napisana, jer znam da će naše rukometašice u preostale tri utakmice, upisati novih šest bodova.
Ne znam kako se djevojke večeras osjećaju, mada pretpostavljam. Mora da su im srca velika kao kuća. Ponos visok kao Himalaja. Zaslužuju i jedno i drugo. Neću namjerno spomenuti niti jedno ime. Bilo bi to pokvareno i sebično. Pobijedilo je zajedništvo. Pobijedila je volja, znanje i želja svih Igračica, trenera, uprave, sponzora, roditelja, publike, ma svih koji su na bilo koji način pomogli da se taj nestvarni cilj ostvari. Iduće ćemo rukometne sezone, imati prilike u Labinu gledati ekipe poput Podravke, Lokomotive, Koke, i ostalih velikana hrvatskog ženskog rukometa.
Rukometašice će imati i doček. Dokle ovo tipkam, one putuju ka Labinu. Mogu si zamisliti atmosferu u autobusu. Veselje, što su nakon svih višemjesečnih treninga, prolijevanja znoja, bolova s kojima su neke igrale i izgarale na terenu, sve to izdržale. Vjerujem kako su večeras sve to zaboravile, jer su se patile i mučile u hodu ka cilju i evo ih sad na samom vrhu. Podigle su rukometnu zastavu, ispisale još jednom povijest labinskog ženskog rukometa. Na tome im trebamo i moramo čestitati. Ponositi i veseliti se, zajedno s njima.
Na kraju isprika, nisam ih baš nešto pratio. No, na sreću nije im bilo ni potrebno. Vjerujem da ću imati popravni, i pratiti ih u utakmicama prve hrvatske rukometne lige. Bit će im teže. Trebat će im što veća pratnja s tribina. Što veće navijanje. Neće mi to biti teško.
Labudicama i svima oko njih, čestitke i naklon do poda.
(Adriano Šćulac) 01.04.2023/21:03