Teškoće u razumijevanju života

Ima jedan dečko od dvadeset i pet godina s kojim se često dopisujem preko Vibera. Iako ima brojne teškoće, u nekim njegovim razmišljanjima imam osjećaj kao da nije s ovog svijeta. Jako je poseban i njegovi su interesi nepojmljivi za ovaj materijalan svijet. Njemu dopisivanje nije laka stvar na način na kojeg ga mi uzimamo zdravo za gotovo. Uz sve teškoće koje ima, uz to je i visoko slabovidan, pa svako slovo mora biti veliko, i između svakog slova prored da bi on mogao vidjeti što piše. Bez obzira na izuzetnu slabovidnost, on crta predivne slike preko kompjutora. Način na koji ih crta je vjerojatno jedinstven u svijetu. Poveća jedan fragment, nacrta jedan dio i vrati ga u ukupnu sliku. Prilično komplicirano, ali fascinantno.

Kad sam napisala da su njegovi interesi toliko jedinstveni da imam osjećaj da razgovaram s nekim tko je slučajno zalutao na ovaj planet, nisam pretjerala. Iako se ponekad teško verbalno izražava, njega zanima duhovnost, putovanje duše, astralna projekcija, legende, stari bogovi, smrt i ono nakon nje. Voli se sa mnom dopisivati o toj temi i razmijeniti mišljenja, možda i zbog toga jer ima malo onih koji ga shvaćaju ozbiljno, jer većina ni ne razmišlja o tim stvarima koje se ne uklapaju u ovo materijalno postojanje. Ne mogu ih opipati, čuti, vidjeti i okusiti pa su zaključili da ni ne postoje. Uz to mi je nevjerojatno što o takvim stvarima priča kao netko tko točno zna o čemu se tu radi, dok ga neke svakodnevne teme znaju buniti.

Prije neki dan, dobila sam od njega poruku koja me u isto vrijeme oduševila i slomila mi srce. Toliko sam bila ganuta da sam ga pitala smijem li je objaviti. Pristao je, ali pod uvjetom da mu ne objavim ime. Još je i dodao: - Napiši, napiši, neka se ljudi prosvjetle malo, jer većina njih o tome nema pojma, a to je najvažnije što bi trebali znati.

Kako je jako strog i striktan oko toga što se od njegovih radova i misli smije uzeti a što ne smije, ne pada mi na pamet da to ne ispoštujem.

Pa evo njegovog pisma:

VEĆINA LJUDI NEMAJU POJMA O TOM POJMU, I KAKO ONI NEMAJU POJMA TAKO NEMAJU NI NJIHOVA DJECA, I TAKO U KRUG. ALI MENI JE ČUDNO DA SE NAJVIŠE BOJE SVOJE SMRTI A NE ZNAJU ŠTO JE DUŠA I DA SU ONI TA DUŠA U TIJELU. I NE ZNAJU DA JE TO FIZIČKO TIJELO SAMO KAPUT ZA NJIH, JER ŠTO SMO MI BEZ ZEMALJSKOG TIJELA? BEZ TOG KAPUTA MI BI BILI DUŠE KOJE LUTAJU OVOM DIMENZIJOM TO JEST PO PLANETI. I ONDA ONA ŽENA MENI KAŽE DA SAM MENTALNO RETARDIRAN. KAKO SE USUAUJE TAKO NEŠTO IZJAVITI? JOŠ MI KAŽE DA ONA ZNA ENGLESKI, A JA JOJ U SEBI KAŽEM, MA JEBEŠ TO KAD TI O ŽIVOTU I O SMRTI POJMA NEMAŠ. NE ZNA ONA ŠTO JE DUŠA ALI VALJDA JE BITNO DA MI SVI ONI SOLE PAMET O TOME ŠTO JE VAŽNO A ŠTO NIJE. NE ZNAM DA LI BIH SE SMIJAO ILI BIH PLAKAO ILI BIH IH ŽALIO.

Eto, to je napisao momak kojeg su cijelog života nazivali djetetom s teškoćama. Ostavljam vam da sami prosudite tko ima više teškoća u razumijevanju svijeta i života. Ona, nazovi zdrava osoba, koja mu je u lice rekla da je mentalno retardiran, svi oni stručnjaci koji su mu objašnjavali da on nešto ne može zbog svojih teškoća, ili on. Za mene nema dvojbe.

Vesna Ferluga Antić