Znala si kad moj osmijeh nije imao nikakve veze s mojim pogledom. Otkrila si da blefiram i da u ruci ne krijem royal flash, nego samo bijedan par dvojki. U tom si trenutku sama pokušala zavarati život s dva para. Skidala si paučinu s šarenog lustera. Brčkala se u moru na zubatom suncu. Putovala bez cilja samo da te dom ne proguta. Znala sam da znaš s čim igram protiv ostatka svijeta. Ni riječ nisi rekla. Otrgnula si me od gravitacije vlastite utrobe koja je prijetila da se pretvori u crnu rupu. Sjela si nas za stol. Malo si gledala u mladi par koji su poglede zaključali u svoje blješteće pločice koje nude privid svijeta u malom. Smijali su se nečemu.
„Mislim da bi ljudi trebali više plakati. Inače im smijeh počinje sličiti na zluradost kad ih više ništa ne dira“ – rekla si i naručila nam machiatto. Tada sam znala da znaš.
Znala si da glumim hrabrost, ali i da je to sav adut kojeg imam. Slušala si kako djetetu čitam priče u kojima hrabri i dobri na kraju nose nagradu. Čula si djetetov nevini smjeh koji je jedini hranio moju uvjerenost da se isplati, jer mi je povjerovalo. Kad smo šetale, odlučila si da tog dana ti guraš djetetova invalidska kolica i da vješto zaobilaziš ljudsku sljepoću za druge parkiranu nasred nogostupa.
„Ponekad čovjek mora hodati i bez da se za nekog ili nešto drži. Tek toliko da vidi kako stoji s ravnotežom. Hodaj kraj nas, odmori ruke“ – rekla si, i vješto zaobišla bijesni status blagostanja zakoračivši s kolicima među promet koji se po običaju žurio kupiti nešto pa se nije imao vremena obazirati. Tiho si opsovala. Tad sam znala da znaš.
Znala si kad je mom malom otoku prijetila visoka plima. Došla si, kao usput, i pomogla nasuti bogatu crljenicu kako bi otok podigli iznad prijetećih valova. Onda si zadovoljno gledala njegove nove obale.
„Ponekad se čovjek mora uprljati da bi nešto posadio, na primjer sjeme u čijem će se hladu jednom odmarati“ – rekla si. Znala sam da znaš. Skuhala sam ti kavu.
Nisu nam baš uvijek trebale riječi. Nije nam trebala ni blizina, samo osjećaj da su granice i daljine privid. A što smo to mogle i reći na glas a da ne ispadne plitko u dubokom i nepreglednom moru u kojem plivaju i nemani i neotkrivene divote? I kad smo već davno shvatile da oluje mrve zubate hridi ne ostavljajući ih istima, a bonace daju najljepše zalaske koji kratko traju?
Kad sam znala da znaš, univerzum je šaputao, „nema šanse, nisi nikad sama, ma što si umislila“.
Kad si ti znala da znam, nebo je bilo samo tanka crta koja skriva vječnost od kratkovidnog pogleda.
Dovoljno za dalje. I te kako.
Vesna Ferluga - Antić