Čežnja

Kad bi uspjeli nagovoriti vrijeme da bude blago na način da ovaj tren ništa ne bude važnije od nas, otišli bi na plažu koja bi nam se činila najdaljom od svijeta.

Tvoja bi se leđa naslonila na stijenu koju je more učinilo glatkom.

Moja bi se leđa naslonila na tvoja prsa koja bi me zibala poput mekih valova.

Tvoje ruke oko mog tijela. 

Moje ruke počivaju na tvojima. 

Neprobojan zagrljaj za sve strahove ovog svijeta.

Šutjeli bi.

Postali bi more. Nepregledni.

Ispod neba a u nebu. Beskrajni.

Oblaci bi nam pričali priču o nama. Bezvremenski.

U jednom bih trenu poželjela nešto reći.

Čula bih šapat u uhu:

Pssst, samo budimo.

I bili bi.

Bili bi more i nebo i oblak.

Bili bi jedno kako se nikad prije nismo usudili biti.

Bili bi mladi i bili bi stari.

Ne bi bilo važno.

Taj bi trenutak postao sve

a sve bi postalo, mi.

Dobrovoljni utopljenici.

Niz obraz bi se spustila suza. Slobodna.

Lice bi sjajilo od osmijeha. Krilatog.

I, bili bi.

Konačno, bili bi.

Vesna Ferluga - Antić