Od koje smrti umrijeti?

Zbog korone Mia je bila bez fizioterapije četiri mjeseca. Imamo predivnu fizioterapeuticu koja nam dolazi doma tri puta na tjedan, ali kako radi s grupama ljudi na svom radnom mjestu, zaključili smo da je bolje da obustavimo vježbe na neko vrijeme kako Mia ne bi nešto uhvatila, ipak je visokorizična. To se činio kao pametan potez, s obzirom na to da je baš u to vrijeme i sve ostalo stalo a iz svih medija se vikalo „Ostanite doma!“ Uskličnici su iskakali i boli oči iz svakog naslova.

Međutim, nakon četiri mjeseca bez ciljanih vježbi Mia je počela patiti od bolova koje uzrokuje veliki spazam mišića. Ja je na žalost više ne mogu vježbati kako treba jer su mi ruke „otišle“. Nekad sam to obavljala udarnički a sad više ne mogu ni zamisliti da s njom legnem na strunjaču i da je dižem, spuštam i okrećem intenzivno sat vremena. Nakon toga su bolovi u rukama užasni, toliko da ni majicu ne mogu skinuti preko glave pa nisam nikome od pomoći, ni sebi ni njoj. Godine čine svoje. Sretna sam kad je uspijem sama okupati. 

Vidim ja, Miji je sve gore, bolovi su sve jači. Pokušam s masažom, to mogu, možda je malo lakše, ali i dalje teško sjedi zbog bolova i budi se s prekriženim nogama što je jasan znak da je spazam prevelik.

I, što sad? Ništa. Onaj „pametan potez“ mi se sve manje činio pametnim. Ako išta ne mogu podnijeti to je da nju nešto boli. Dakle, što je gore? Riskirati zarazu virusom ili gledati dijete kako pati? Uzmem telefon i nazovem fizioterapeuticu:

- Čuj, korona ili ne, ali više ne možemo tako. Mia mora vježbati. Previše ju je počelo boljeti. Bol je konkretna i ono što vidim. Virus je nešto što za sad ne vidim i sve manje znam što bih o njemu uopće mislila. Molim te, dođi. Odlučila sam da ćemo riskirati.

Nakon te naše epizode razmišljala sam koliko je sličnih sudbina koje moraju birati manje od dva zla zbog ovog virusa koji je doslovno zaustavio svijet. 

Ostaviti posao blagajnice zbog straha od zaraze i onda gledati vlastitu djecu kako gladuju?

Otkazano ti je vađenje krvi kojeg si zakazao jer se nešto nisi osjećao dobro u zadnje vrijeme. Zaštitili su te od virusa, ali možda se neka prikrivena bolest nije otkrila na vrijeme?

Vlastita majka koja je u tijeku najgore zaraze morala svakodnevno u bolnicu na zračenje ne pusti te blizu sebe jer nije sigurna da li je onako slaba nešto pokupila, a ti umireš od brige za nju i grize te savjest što nisi pokraj nje u njenim najtežim danima.

Dijete ti ne ide u inkluziju ili u centar zbog straha od zaraze a doma je usamljeno i polako se topi sva ona socijalizacija koju si godinama, zajedno sa terapeutima gradila. Nema ni fizioterapije pa i s te strane dijete koje ima motoričke teškoće nazaduje.

Koliko se firmi i obrta ugasilo zbog tog nevidljivog virusa, da ne govorimo o udrugama koje su ostale bez financijske potpore. 

Ljudi su doma zaštićeni od virusa. Tužni ljudi kojima je propalo nešto što su godinama s ljubavlju i predanošću gradili. 

Gledaš prijatelje koji su odlučili sreću potražiti u inozemstvu. I tamo vlada nevidljivi virus ali ima više radnih mjesta i barem nećeš umirati od brige kako ćeš plaćati račune, ako budeš te sreće. 

Nekako sam počela razumijevati otpor u nošenju maski. Maska je kao simbol predaje, kao pomirenje sa sudbinom koja se tako neočekivano, tako podmuklo u kratkom vremenu poigrala s bezbroj života. Otpor prema nečemu nevidljivom što je sve vidljivo zaustavilo i puno toga razbilo u komadiće, kao da je sav dosadašnji život bio od porculana.

Od koje smrti umrijeti na ovom svijetu? To te ja pitam. Sve se manje umire prirodno sa svim onim oko sebe što si cijelog života gradio. Umire se od straha. Ne možeš više biti pametan, sve je tako postalo zbunjujuće. Na što se osloniti? Kome vjerovati na svijetu kojeg je zaustavilo nešto što je opasno (po jednima) i nije (po drugima) u isto vrijeme?

Ja nisam toliko pametna da bih znala da li je ili nije, daleko sam od stručnosti po tom pitanju. Ja sam ekonomistica po struci, mama koja je zabrinuta, žena koja strepi zbog toga jer muž mora na posao među ljude.

Možda je, a možda i nije stvarno toliko opasan ovaj virus, ali strah sve više možeš gotovo opipati, čak i okusiti. Ima okus po ustajalosti, po kiselom buđenju u danu u kojem se moraš skrivati od drugih. Zato mislim da razumijem zašto toliko očajničko protivljenje nošenju maski. Ljudima se živi dok su živi. Da mogu udahnuti punim plućima kad god požele.

Vesna Ferluga - Antić