Pomažući odmažemo djeci

Pročitah: Pretjerano požrtvovni roditelji = slaba djeca

I doista jest tako, ali kako si pomoći i ne pomoći svom djetetu.

Radimo greške već u koljevci, s prvom igračkom – zvečkom.

Ne dopuštamo djetetu da se pomuči i dohvati zvečku, makar iz desetog puta, već mu ju guramo u ruku.

Od tih malih stvari nastaje obrazac učenja.

Na taj mu način poručujemo da se ne treba pomučiti, već da smo mi tu za njega, da mu to omogućimo.

Primjer je banalan, ali značajan!

Dijete uči po modelu ponašanja.

Navedenim primjerom krivo ga učimo, i to ne iz neke zle namjere, već djelujemo instinktivno, jer su i naši roditelji nama tako dohvaćali stvari.

Teško je mijenjati modele ponašanja, ali trebali bi težiti tome.

Započeti od malih stvari, dok su djeca mala.

Ako su nam djeca odrasla, započeti promjenu s unucima.

Dopustiti im da se pomuče da nešto dobiju, pa makar i najbanalniju stvar.

Dopustiti im da pogriješe i da nešto nauče iz te pogreške, jer nije ni svaka pogreška-pogreška, ako iz tog iskustva izvučeš neku pouku.

Vjerujem da je teorija velikoj većini jasna, no, praksa je ono gdje pokleknemo.

Ponekad je to zbog komoditeta ili ubrzanog tempa života (puno je jednostavnije ujutro prije posla (kada je svaka sekunda bitna) djetetu zavezati vezice, nego čekati deset minuta da ih samo zaveže).

Zato, uzmimo vremena za sebe i svoje bližnje i dopustimo ima da pogriješe i nauče. (Gizzmo)01.04.2021./07:12:40