Katarina Šoštarić Perković: Ne budite sami, ako ste osamljeni

S približavanjem kalendarskog kraja godine, i silnim ushićenjem, koje se i komercijalno potiče za proslavu Božića, češće susrećemo osobe baš u vrijeme Došašća i duhovne pripreme za veliki blagdan, slabog ili vrlo lošeg raspoloženja. Ponekad graniči s depresijom.

Kao da zbrajaju pluseve i minuse svog života, i računica proizlazi da je po njih loša. Sve se  pogoršalo odrastanjem njihove djece, koja su otišla za svojim ciljem.  Čak i uz dugogodišnjeg partnera, odjednom se osjećaju izgubljeno i strano. Kao da njihov život više nema svrhu.

Još su poraznija otkrića u slučajevima kada samotno živi jedan član nekad brojnije obitelji. Baš u ovo vrijeme znaju pojačano čeznuti za živom ljudskom riječi, druženjem i dodatnim strahom hoće li koliko i s kime sutra progovoriti. I nošeni takvim grčem, blokiraju sami sebe, do invalidnosti.

I ne treba čekati puno da u takvim situacijama, padnu čak u totalnu bespomoćnost.

Žaleći sebe, što je život okrutan.

A zapravo nije, ako u život imamo povjerenja, stvari jednostavno idu dalje. Samo na drugačiji način.

Normalno je da djeca odrastaju i odlaze, nekim svojim putem. Normalno je! I ostati sam.

 A može se dogoditi iz raznih razloga, to ne znači da se mora osjećati osamljeno. Život se odnosi prema nama, najčešće s velikom dozom povjerenja i razumijevanja. Vjerujmo zato životu.

I nije važno što se netko ili nekoga, godinama poistovjećivalo iz poslovnog, sportskog, političkog i drugog svijeta igranja uloga.  

Zaduženja su samo zaduženja, funkcije su samo funkcije, kao i svaka druga uloga. I ne samo kazališna. 

Gledano u cjelini, svi imamo za cilj, dati dodatnu blagodat društvu, u kojem živimo. A sad koliko tko, u tome učini više ili manje. Pojedinačno je.

Ali, to nikako ne znači da se čovjeka isključivo poistovjetilo sa nekom „igranom ulogom“. On je i dalje samo čovjek. I zato je početak i kraj razgovora, uvijek sa naglaskom da imamo čovjeka. Ne da imamo vile i samo vile, i da smo okruženi kućama za odmor, i selima duhova ( kako se slikovito izrazio jednom prilikom gradonačelnik Labina), već da imamo ljude.

Život se jednostavno sastoji od etapa, našeg kretanja.  A kako smo sami svatko svoja energija, stalno smo u nekom pokretu. I to je to!

Mi  smo, naše kretanje.

Životna filozofija slična je biciklu, vozi dok se pedale okreću, rekao je Noam Chomsky.

I uvijek dolazi neka druga etapa, vrijeme drugih zanimanja i preokupacija. I možda je nečega u prethodnom periodu bilo previše, a nečega  premalo. I tek sada postavlja se ravnoteža. Zanemareni balans se ispravlja.

Biti u društvu dobro je, jer društvena smo bića, međutim, čovjek također ima veliku potrebu  biti i sam. I sresti se, sam sa sobom. Potrebna mu je i osama. Makar kada u životu.

Da li ste čuli da je netko rekao, „joooj da mi je otići negdje na planinu gdje nema ljudi“. A ima i toga.

Svi koji misle da im treba netko izvana, popraviti raspoloženje, varaju se, jer to što vama čini neraspoloženje, nedostatak je iznutra, koji  izbija iz vas. Reklo bi se iz dubine vaše duše. Da upravo to, kroz taj vapaj, ona čezne. Jer ste ju ušutkavali i zanemarivali prije, i prije i prije.

Slušajte svoje tijelo, i potrudite se razumjeti što vam poručuje. I niste sami.   A za malo razgovora i ugodnog ćaskanja, uvijek postoje ljudi, znani ili ne -znani.

Katarina Šoštarić Perković

13.12.2023./08:17:43